Sječajući se one večeri
kada ju je Tomislav takoreći silovao i užitka kojeg je osjetila čak i preko
svoje volje, osjetila je trnce kako joj prolaze kičmom. Premda je sumnjala da
Mario ništa nije primjetio, nije joj niti riječi rekao.
Nekoliko večeri nakon toga su tako
silovito vodili ljubav da je počela i zaboravljati na doživljeno iskustvo.
Gledajući njegove oči iznad sebe u kojima se zrcalila strast koju već dugo nije
vidjela, tako mu se besramno podavala uživajući u svakom dodiru, svakom
poljupcu i svakom zajedničkom uzdahu da se u jednom trenutku uplašila da će
primjetiti promjenu.
Polako je otpila
gutljaj kave dok ju je prijateljica zagonetno promatrala preko ruba svoje čaše.
Osjećala je nemir u donjem dijelu trbuha i nervozu koja ju nije napuštala još
od one večeri kada je pomaknula granice svojeg života preko rubova koje nije
nikad nije namjeravala preći. Koliko god pokušavala, tjeskoba koju je osjećala
nije ju napuštala.
- Ne znam, nekako si mi drugačija. – rekla joj je prijateljica dok je mislima
lutala daleko tako da je jedva i razumjela što joj je ova rekla.
- Molim? Izvini, nisam te razumjela. Malo sam pobjegla s mislima. – odložila je
šalicu na tanjurić zagledana u postariji par koji je sjedio preko puta u hladovini
velike lipe na klupi, držaći se za ruke. Na čas se upitala koliko li imaju
godina i pokušavala odrediti koliko su već skupa.
- Kažem da si mi nekako čudna. Kao da si zaljubljena. – pogledala ju je
prijateljica ispod obrva zagonetno se smješkajući. Što je pomalo iritiralo.
Pripaljujući cigaretu i otpirujući prvi dim, ugodno se naslonila, ne skidajući
pogled sa Elene koja joj je sjedila nasuprot. – Ili te ovaj tvoj nije opalio
već sto godina pa si nabrijana, ha ha.
- Ma taj moj ne bi ni silazio sa mene da se njega pita. – rekla je i pokušala
se nasmješiti.
- Hm, svi su ti oni takvi. Ili bar većina. Nije moj ništa bolji. No on je
tikvan svoje vrste. Otkako smo otvorili tu usranu firmu jedva da se i stignemo
opaliti. – rezignirano je puhnula oblačić plavičastog dima u zrak, otresla
pepel cigarete i ovlaš odmahnula rukom. – Ne kažem, nije da nam fali novca. Al'
pomalo nervira da smo se malo udaljili jedno od drugog. Kako ti i Mario?
- Dobro. – odgovorila je nakon još jednog gutljaja. Morala je pročistiti grlo
prije odgovora smirujući bilo. Sječajući se one večeri kada ju je Tomislav
takoreći silovao i užitka kojeg je osjetila čak i preko svoje volje, osjetila
je trnce kako joj prolaze kičmom. Premda je sumnjala da Mario ništa nije
primjetio, nije joj niti riječi rekao. Nekoliko večeri nakon toga su tako
silovito vodili ljubav da je počela i zaboravljati na doživljeno iskustvo.
Gledajući njegove oči iznad sebe u kojima se zrcalila strast koju već dugo nije
vidjela, tako mu se besramno podavala uživajući u svakom dodiru, svakom
poljupcu i svakom zajedničkom uzdahu da se u jednom trenutku uplašila da će
primjetiti promjenu. Glupo, osjećala je krivicu ali ne i kajanje. Nije ga ništa
manje voljela. Nije postavljao pitanja večer nakon toga na čemu mu je bila zahvalna.
Niti dane nakon toga. Ali je duboko osjećala u sebi da sumnja. U jednom
trenutku skoro da se pitala kakva je stvarno bila pozadina njegova odlaska.
Pogled koji je u jednom kratkom bljesku Tomislav uputio njemu, Eleni nije
promakao. No kasnije razmišljajući o tome, shvatila je da značenje istog nije
shvatila. A bila je previše nesigurna da Maria pita što je taj pogled značio. –
Ponekad uhvatimo malo vremena kada klinci nisu tu. Ma, svakako nije kao kad smo
hodali.
- Baš. – složila se prijateljica. – Svejedno si mi zagonetna. Da nisi našla
kakvog ljubavnika?
- Daj Leonarda, uozbilji se. Na čemu si ti? – ono dvoje staraca se diglo sa
klupe i dalje se držeći za ruke, udaljilo prema centru. Gledajući ih kako
odlaze, Elena se upitala, hoće li nakon još nebrojenih godina koliko joj je
ostalo, kada joj starost pokuca na vrata, moći sa svojim Mariom ovako šetati
gradom. Osječajući i dalje ljubav prema njemu. – Meni je jedan dosta.
- Na čijem si ti? – dobila je odgovor popraćen zvonkim smijehom. – Jedan ti je
dosta? Ma daj, jedan kao nijedan. Ja imam ovog svoga i nije tako ni loš. Pa
ipak malo poželim sa strane. Ne znam bi li rekla ne kada bi mi se ukazala
prilika, ha ha.
- To ti vjerujem. – nasmijala se i ona. – Ne znam kako već nisi našla nekog'?
- Ma, bi ja da ima još muškaraca. Nema više onih pravih kao prije. – rekla je
Leonarda i otpunula još jedan dim u zrak. – Hoćeš popiti još što?
- Ne hvala. – gledajući prijateljicu koja joj je sjedila nasuprot, pokušala ju
je zamisliti u Tomislavovu naručju. Nema sumnje da bi se uklopila.Vjerojatno ni
Tomislav ne bi puno razmišljao. Dugonoga Leonarda, zelenih očiju i duge, plave
kose koja joj je valovito padala niz leđa, bila je tip žene za kojom su se
muškarci okretali. No posjedovala je malu dozu arogantnosti koja je pomalo
odbijala. Udavši se za svog Branimira, Ličanina dosta tvrdoglave čudi ali
poduzetnog duha, društveno se popela stepenicu više. Što je ponekad pomalo
nametljivo pokazivala. Bile su prijateljice još iz školskih dana te su kontakt
nastavile i nakon udaje. Viđajući se tek povremeno. No kada bi se sastale znale
su pretresati stotine tema. Pomalo otkačena, znala je rasteretiti njezine brige
i unijeti malo vedrine u svakodnevicu koja ju je okruživala. Ne jednom rekla je
samoj sebi da bi voljela gledati na život tako kao što ga je vidjela Leonarda.
Dok je ova pozivala konobara, potražila je novac kako bi platila današnju
rundu.
- Eto, to su ti muški. Zoveš običnog konobara a on se vuče kao da ima dvije
lijeve. Da mu sisu izvadim, teško da bi ga to požurilo. – brojala je gledajući
u vitku pojavu mladića koji im je prilazio. – A ne, ja častim.
- Ne, ja častim. Nemoj me zafrkavati, prošli put si ti platila.
- To je bilo onda. A na kraju krajeva, časti nas naš Brane. Zašto ga imam ako
ne da ga malo pelješim povremeno? Nema ništa besplatno. – konstatirala je dok
je pogledom odmjeravala konobara kao da je kolač ponuđen na pladnju. Odmaknula
je Eleninu ruku i galantno pružila svoju novčanicu zaokružujući rečeni iznos.
Zahvalivši se na plačenom računu, poput vojnika kada mu daš voljno,
uniformirana pojava konobara u dosadnu crno bijelu kombinaciju se udaljila. –
Jesi vidjela? Dođeš do četrdeset i ni konobari te više ne zagledaju.
- Pretjeruješ. Mali ima dvadeset i koju. Mogle bi mu biti mame. – blago ju je
gurnula rukom. Osjetila je kako crveni u licu dok se pitala koliko je Rafael
bio mlađi od nje ili vlastite supruge. Kao i vrućine koju je osjetila pri
pogledu na njegovo tijelo pred njom one večeri. Koliko god se trudila, nikako
nije mogla izbiti iz glave da ju je pojava mlade, vitke i mišićave osobe kao
Rafael ipak seksualno uzbudila.
- Pusti ti te priče. Znam ja kakav je bio moj Brane sa dvadeset i nešto. Bome
mu se dizao samo tako. De mu onda ponudi da bira između posla i mene. E jesmo
se znali prasnuti, ha ha. Idemo onda?
- Idemo. – digla se namještajući haljinu. Leonarda je manekenski zabacila kosu
i napola popušenu cigaretu ostavila u maloj pepeljari na stolu. – No svakako mi
moraš reći što te grize. Da nije onaj tvoj našao neku? Meni bi čak i pasalo da
ovaj moj nađe neku. Imala bih razlog da se i ja malo opustim sa strane. Reci,
nije li glupo, mislim, imaš jednog cijeli život. Kao da na ovom svijetu postoji
samo njegov kurac. U redu je ono brak, djeca, muž. Ali zar te nije nikada
kopkalo kako bi bilo s nekim drugim? Da bar osjetiš razliku?
- Možda, malo. Prođe ti kroz glavu pa se izgubi. Ne znam, neke to rade. Ja sam
drugačiji tip. Preopasno je to. Što da ti se svidi?
- Koja si ti kokoš, ha ha. Ne, ne bi ti se trebalo svidjet'! Moj prvi je bio
tako smotan da sam mislila da poslije toga neću moći više to raditi osim rukom,
ha ha. – hodale su povjerljivo jedna uz drugu korzom. Zagledajući pomalo u
izloge trgovina, pomalo u ljude koji su ih mimoilazili, pričale su primičući
glave jedna drugoj kao da bi netko mogao čuti razgovor kojeg su vodile. Elena
se već pitala zašto dopušta da razgovor teče u ovom smjeru. – Pa sam srela
Vitomira, njega i sama znaš, bio je stariji od nas četiri godine. Nabrijani
rocker sa gitarom. E on me opalio bogovski. Tad sam zavoljela seks. Šteta da je
volio više seks nego mene. K'o da bi se onda dokoturala do ovog svoga. Ali
probala sam razliku pa znam kako zna biti slatko.
- To je bilo onda. Sada si udana, majka troje djece i miruj. Ovaj tvoj ima
firmu, pare, a i dobro se drži za svoje godine.
- Nije u šoldima sve. – odgovorila je trljajući prstima kao da prebrojava
šuškave novčanice. Opet se vragolasto zakikotala i pogledala Elenu ispod
uvojaka plave kose. – Ma znam ja to. Ne bi ja to razglabala s tobom da me ne
kopka što ti je. Nisi mi pričljiva kako obično znaš. A opet, kao da si se
pomladila. Vidim da si se picnula, nekako mi hodaš kao po pisti a i zagledaš mi
muške. Što je malo neobično za uštogljenku kao ti.
- Ja uštogljenka? Prije bi to bila ti, plavušo jedna. – očito da je trebalo promjeniti
temu. Trnci nisu prestajali a u sebi je osjećala poriv da se povjeri Leonardi.
Barem djelomično. Što ne bi nikako bilo dobro poznavajući je. Njezina rekacija
bila je nepredvidiva kao i njena vlastita. I ovako se već pitala hoće li moći
kontrolirati moguće događaje u budućnosti. Tomislava je navlaš vidjela
proteklih dana par puta. No sklanjala mu se koliko je mogla, izbjegavajući čak
i slučajni susret s njim. Ali ipak pazeći da njeno izbjegavanje ne bude toliko
uočljivo da i Mario primjeti neobičnost u njenom ponašanju.
- Hej, polako. Samo sam rekla. Ne moraš mi reći ako ne želiš. – suosjećajno ju
je potapšala po ramenu. – Ali svejedno me kopka, ha ha.
Nije reagirala na zadnju rečenicu. Hodajući, prešla je na drugu temu. Zašavši
još u pokoju trgovinu i više razgledajući nego kupujući, potrošile su još dva
sata ugodno se družeći. Zanemarila je male Leonardine pokušaje da iskopa tajnu
koju je čuvala u sebi a koja ju je pritiskala poput kamena. U jednom trenutku
skoro joj je došlo da ode do toaleta u trgovačkom centru i zadovolji se rukom,
te tako ukloni napetost koja joj se skupljala u grudima i među nogama. Slika
Tomislava ispred sebe dok joj razmiče noge i ulazi unutra dok iz nje počinje
teći, vraćala se u naletima izazivajući trnce u kičmi. I povremene, radoznale
Leonardine poglede. Pokušala ih je ne primjećivati.
- Nečeš vjerovati koga vidim tamo ispred nas. – čula je njen glas dok je kroz
stakleni izlog gledala u izazovno Liscino donje rublje i preračunavala koliko
bi je i taj dodatni izdatak koštao. Već je u vrećicama držala dosta krasan par
ženskih cipela s nešto višom petom i kostimić kojeg je jednostavno morala
kupiti u C&A. Leonarda je pak bila natovarena s par vrećica više, no očito
da joj to nije predstavljalo neki problem, dok je mlatila s njima oko sebe.
Okrenula se preko ramena i ovlaš pogledom produžila u pravcu prijateljicine
ispružene ruke. U masi ljudi koji su se kretali užurbano poput mravi širokim
prolazima, u prvom trenu nije mogla otkriti koga joj pokazuje. – Nije li to
onaj prijatelj tvog muža... Tomislav, je li tako?
- Molim? – rekla je osječajući kako joj skoro ponestaje zraka u grudima. Sada
se potpuno okrenula u pokazanom pravcu, gledajući prema dvjema muškim pojavama
koje su se kretale prema njima. Čak i sa ove daljine mogla je vidjeti širok
Tomislavov osmijeh dok im je prilazio. Muškarac do njega bio je Rafael. Digao
je ruku na pozdrav i približivši glavu Tomislavu, nešto mu došapnuo. Osjetila
je kako je obliva crvenilo i kako joj se dlanovi znoje dok grčevito drži i
dalje vrećice u rukama.
- Ma on je. Vidjela sam ga sa tvojim Mariom par puta. Drugog tipa ne znam. –
komentirala je odzdravljajući rukom. Eleni je došlo da je šutne laktom u rebra.
- Je, on je. – protisnula je gledajući ima li šanse kako se izgubiti ispred ove
dvojice. No bile su stisnute uz ovaj stakleni izlog i potpuno izložene
pogledima dvojice muškaraca koji su im prilazili.
- Onaj drugi tip je... – htjela je nastaviti no prekinuo ju je Tomislav
prilazeći ispružene ruke na pozdrav.
- Hej Elena, pozdrav. Šopingiraš? – ruka mu je ostala u zraku čekajući na njen
odgovor. Tek kada je osjetila prijateljicinu nogu na svojoj, smeteno je
premjestila vrećicu u drugu ruku i stisnula Tomislavovu. Bila je topla, čvrsta
i previše prisna. – Ljepotica do tebe...
- Leon... Leonarda. – morala je ponoviti dok joj se grlo stezalo. Rafael ju je
promatrao, zapravo probadao svojim crnim očima. I iritirao je pogledom. –
Frendica. Školska.
- Moj prijatelj Rafael. Mi nismo školski prijatelji ali zato nas vežu neke
druge stvari. – odgovorio je upoznavajući Leonardu i Rafaela. Gledala je kako
Leonarda odlaže vrećice na tlo i pomaknuvši jedan uvojak kose sa svog čela,
pruža ruku mlađem muškarcu koji ju je odmjeravao očima. Očito joj je godio
njegov pogled kao i upit, s obzirom na njenu ljepotu, ne glumi li u kakvoj
hrvatskoj sapunici.
- Ne, ali glumim stalno svome mužu. Je li se i to računa? – upitala je
nasmijavši se od uha do uha.
- Osim ako nije u krevetu. – dobacio je Tomislav.
- Ah, tu sam prirodna. Skroz. – odgovor je izazvao salvu smijeha kod njih
troje. Ali ne i kod Elene. Na čas se upitala jesu li ih ova dvojica pratila tu
po hodnicima prije nego što su, kao slučajno, naletjeli na njih.
- Blago tvome mužu onda. Nije onda čudno da ti je Elena prijateljica. – mudro
je zaključio Rafael gladeći prstima bradu i dalje sa interesom odmjeravajući
dugonogu Leonardinu priliku.
- Znam da ste možda u frci sa vremenom... – započeo je Tomislav.
- Da, jesmo. – bio je Elenin odgovor.
- Ne, nismo. – odgovorila je skoro u glas Leonarda pogledavajući prijateljicu i
izvijajući obrvama. – Iako smo namjeravale polako kući. Zabrinutim muževima.
- Da su oni zabrinuti moje dame, bili bi s vama. I nosili vaše vrećice. –
dobacio je mangupski Tomislav. – No dobro, jedno malo, zajedničko osvježenje
nakon tako naporne kupovine može, je li? Znam tu jedan zgodan kafić iza ugla.
Nije svaki dan da nas dvojica popijemo koju s takvim zgodnim komadima kao vas
dvije. Mario mi valjda neće zamjeriti?
Htjela je nešto odgovoriti ali joj je jednostavno ponestajalo riječi. Prvu
zbunjenost polako je zamjenjivala ljutnja. Osjećala se zateknutom i nespremnom
da se na ovako javnom mjestu sretne sa dvojicom muškaraca koji su je nedavno
tako besramno posjedovala i kojima se podala kao da nikada nije osjetila one
stvari. Ljutila se na sebe što je vlastite noge ne slušaju i što ne nalazi
razlog zbog kojeg bi ostavila Leonardu samu s njima. Hodajući i pomalo se
usiljeno trudeći slušati razgovor koji se vodio do kafića, malo je toga
ostajalo u njenoj glavi. Dok su naručivali svoja pića, sjela je povlačeći
tkaninu suknje prema svojim koljenima. Leonarda se ugodno zavalila u svoju
stolicu prstima prelazeći kroz kosu koja joj je pala po ramenima. Eleni nije
bilo jasno je li svjesna koliko je bilo vidljivo njezino koketiranje sa
muškarcima koji su sjedili s njima. Naručila je tek hladnu bocu Coca Cole koja
joj je ugodno hladila vrućinu u prsima i vlažila suhe usne.
- Možda bi se mogli naći i kada niste u šopingu? – pitao je Rafael nakon nekih
dvadesetak minuta koji su se Eleni činili skoro kao sat. – Supruga mi je
otputovala u Italiju pa sam sljedećih desetak dana sam i usamljen.
- Što ti treba, neka da te tješi? – gurnuo ga je laktom Tomislav. – Ove ti neće
biti rame za plakanje.
- Ne treba mi njihovo rame. – nasmijao se ovaj. Leonarda je opet sklonila
čuperke sa svog čela i pogledom odmjerila obadvojicu.
- Ej, mi smo dame. Je li tako Ela? I udane, vjerne žene. S pomalo dosadnim
brakovima. No naša dvojica nisu u Italiji.
- Ma dajte, nemojte da moramo pitati vaše muževe.
- Pusti Rafo, neka žene odluče. Zašto ne bi mi došli kod vas? Ono, skoknemo na
minutu. Jednu sa nogu. Za bolje upoznavanje. Elena neće imati ništa protiv.
Mario ti je i tako ovaj vikend na seminaru, zar ne?
Otrovno ga je pogledala. Kod sebe ga neće sigurno primiti. Pogotovo ne obadvojicu.
Bilo je zapravo bezobrazno da joj je predlagao doći u kuću pogotovo nakon
onoga. Skoro da je poželjela priznati Mariu avanturu koju je imala dok je bio
odsutan. Zagrizla je usnu gledajući ga. I osječajući kako joj srce ludo lupa
primječujući vatru u njegovim očima. Mrzila je to što tako emotivno reagira na
njega.
- Hoćete onda kod mene? U petak sam sama navečer. Moj mora na neki sastanak u
vezi firme. – Leonarda je odgovorila umjesto nje. Pogledala ju je ne vjerujući
da pristaje.
- Ja ne znam hoću li moći. – nekako je protisnula.
- Ma daj, bez tebe, piši propalo. Ja ću doći po tebe ako treba. – ponudio se
Tomislav.
- Stvarno ne treba. Javit' ću ako budem mogla.
- Ma doći će ona. Nečeš me valjda samu ostaviti s ovom dvojicom? – Elena se na
čas upitala je li njena prijateljica pukla od nejebice. Kao da bi ih ova
dvojica posjetili samo radi pića. Dok je žamor glasova oko njih postajao pomalo
zamoran, čula je kako joj Leonarda još nešto govori i odgovara ovoj dvojici.
Ali šum u njenim ušima postajao je iritantan i jedino što je htjela bilo je
krenuti kući. – Nagovorit' ću je ja. Već nas sto godina netko nije pozvao na
trink. Ili se ponudio doći.
- Onda dogovoreno. Daš mi broj da te zvrcnem i dogovorimo vrijeme? – ponudio se
Rafael.
- Da mu dam? – okrenula se prema Eleni koja je samo slegnula ramenima. Naumila
joj je nešto reći no odustala je nakon što je ova uzela obližnji reklamni
papirić i uz „aha“ već ispisivala svoj broj mobitela.
- Hvala što si me pitala. – promrmljala je primjetiviši krajičkom oka kako se
Rafaelova ruka kratko našla na Leonardinom bedru. Kao i to da ju ova nije
sklonila.
- Cure, može još koja? – pitao je Tomislav. Na Elenino energično ne, samo joj
je kimnuo glavom. – Konobar, molim.
Dok je Tomislav plaćao piće, a one kupile svoje vrećice markirane oznakama
trgovina u kojima su bile, Rafael se srdačno pozdravljao nudeći im prijevoz.
Leonarda je ljubazno odbila ne mogavši prešutiti da su došle u muževljevom
ogromnom BMW-ovom terencu koji je Eleni izgledao poput tenka. Bez obzira na svu
skupoću i udobnost koju je posjedovao.
- Vidimo se onda u petak. Navečer? – na odlasku im se obratio Tomislav.
Prolazeći rukama kroz svoju kosu pogledao je prvo Elenu pa potom Leonardu koja
je očigledno pristala biti domaćin.
- Ako ne smuljate, kao i svi muški. – odgovorila je ova.
- A ne, mi nismo ti. Je li tako Elena? – okrenuo se prema njoj. Vrećice u
njenoj ruci postajale su sve više smetnja. Pitala se kako bi izgledalo kada bi
ih zavitlala i mlatnula ih Tomislavu u glavu. Slika koja joj se stvorila u
glavi malo ju je oraspoložila. – Nemojte smuljati vas dvije!
- Nazovite dan prije. Ćao. – ubacila se Leonarda. Odmahnula je rukom na njihove
pozdrave dok su odlazili gubeći se među tijelima ljudi koji su i dalje gmizali
kroz trgovački centar. Puno gledajući, malo kupujući.
- Nisi normalna. Koji ti bi? Zoveš ih kući kao da smo kakve balavice. –
okrenula se Elena prijateljici i prostrijelila je pogledom.
- Pa što? Tipovi reagiraju na nas. Neće nas dobiti jednom kavom. – odmahnula je
glavom držeći u rukama vrećice i zakoraknuvši u suprotnom smjeru od one
dvojice. – Nema onog mog, tvoj isto lunja. Popijemo koju s onom dvojicom i znaš
kako to već ide, legnemo u svoje krevete i završimo sa rukama među nogama.
Nismo mi te sreće da nas netko hoće...
- Pusti ti to. Ja neću doći. Imam pametnija posla. A dosta mi je što onaj moj
dovodi Tomislava kući.
- Vidjela sam kako te gleda. Da nije mene, skočio bi na tebe tu u centru.
- Pa ti si skočila skoro na onog drugog! – govorila je pokušavajući stići
dugonogu Leonardu. – Kao da su kupovali oni ovdje! Tražili su kakve kokoši da
poskaču na njih i naletjeli na nas dvije.
- Nismo mi baš bilo kakve kokoši. – bio je njen odgovor. Nasmijala se dok je
prilazila autu koji se automatski otvarao reagirajući na senzor u njenom džepu.
– Frajeri su si umislili da nas mogu dobiti samo tako. Ja takve lako spustim
gdje im je mjesto. Na kraju krajeva, jedno ili dva pića, malo ugodno potrošenog
vremena sa dva tipa koji misle da ću odmah raširiti noge čim spuste hlače, ha
ha.
- Ja ih znam bolje. – skoro da bi si odrezala jezik kada je čula riječi koje je
rekla.
- Stvarno? – sada ju je Lonarda pogledala ispod podignutih obrva. Njene zelene oči zasjale su na tren.
- Mislim, znam Tomislava. No, nema veze. Zaboravi. Da sam išta rekla.
- Stvarno si čudnjikava. Skoro da...
- Što da?
- Ništa. Vidim da te nervira taj Marijev „što mu već dođe“. Ajde, čut' ćemo se.
Možda na kraju prekrižim tipa, onog sa onim imenom kao iz crtića, Rafaela, kad
nazove. S mojim se nikada ne zna. Ako ne ode, onda i tako ništa od zabave. –
upalila je auto i polako pokrenula vozilo namještajući se u sjedalu. Puhnuvši,
sklonila je kosu koja joj je pala preko oka.
- Koja si ti popaljenuša. Baš si plava. – dobacila joj je Elena. Pogledale su
se i potom prasnule u smijeh. Ostatak puta su pričale o nekim davno prošlim
danima. Skoro i zaboravljajući na susret u trgovačkom centru. Elena je osjetila
kako joj napetost u bedrima polako popušta i kako ponovno uspostavlja kontrolu
nad osjetilima i emocijama. Zagledana u mrak i gledajući odraz svog lica na
staklu, pitala se kuda je to život nosi. Nekako je mislila da se žene nakon
četrdesete polako smiruju, da je žudnju tijela lakše kontrolirati. Da se
postane nekako više skoncentriran na karijeru i obitelj. Muža. Sav ovaj nemir
koji je osjećala ju je uznemiravao. Plašila ju je strast koju je doživjela na
tako neobičan i perverzan način. I ono što je osjetila kada je srela onu
dvojicu, slučajno ili namjerno, tamo gdje ih je najmanje očekivala.
Pozdravljajući se sa Leonardom i uzimajući sa zadnjeg sjedala svoje dvije
vrećice, krenula je prema kući. Gledala je kako se ogromni auto gubi dolje niz
ulicu i nestaje ponovno prema gradu. Duboko je udahnula zrak i pogledala
zvijezde iznad svoje glave. I poželjela na čas da bude jedna od njih. Daleka i
hladna. Nedostupna i tajanstvena.
Nema komentara:
Objavi komentar