1331 KRONOLOGIJA SUSRETA

  

Odmah na početku, izuzetno bitnim smatram napomenuti svim čitateljima ovoga teksta – stavljenog u priče – da je ovo ISKLJUČIVO MOJ DOŽIVLJAJ i da sam zloupotrijebio prostor dužinom jer meni je sve bitno i sve mi je važno i znam da opet nisam mogao prenijeti sve osjećaje, sva razmišljanja…

a hotica,…, ona će Vam se obratiti svojom verzijom, ako i kada to bude poželjela. Kronologija jednog susreta … ili kako doživjeti život na drugačiji način - I Ovo je priča, ne ovo nije priča. priča je prošlo, svršeno vrijeme a ovo je pokušaj prijenosa osjećaja, nečeg što se samo može osjetiti, na papir, u datoteku, sačuvati od pokušaja vremena da sjećanje počne blijedjeti, da miris počne gubiti intenzitet, da osjećaji budu manje jaki, ali uvod je već rekao puno, a zbog pokušaja lakšeg objašnjavanja neobjašnjivog i čak pomalo nevjerojatnog pokušati ću krenuti redom, od početka, onako kako ga ja vidim, osjećam, sjećam se…. Kako sve ima svoj početak, a obzirom da imam vremena (za to ću mislim uvijek imati vremena), da želim u sjećanje prizvati puno potankosti jer one situaciju čine živom i uzbuđuju je i čine privlačnom, početi ću od nailaska na ovu stranicu. Na ove stranice naišao sam slučajno, a kao gost mogao sam vidjeti dosta tema, meni privlačnih i interesantnih da bolje razumijem i sebe i svoje želje. Bio sam gotovo svakodnevni gost par mjeseci, dok napokon nisam prihvatio da mi se sviđa i da želim postati član. Tako sam se provlačio jedno vrijeme (malo duže vrijeme), u stvari sve dok jednim komentarom nisam skrenuo pažnju na sebe. Inače ne pišem komentar samo zato da bih nešto napisao već se trudim prvenstveno da iznesem svoje mišljenje, bez obzira na to da li se ono nekome sviđa ili ne, smatram da je to moj stav i naravno da nismo svi jednaki i da je normalno, a ovdje mislim da je stvarna demokracija na djelu, a osim toga i to je jedan od načina kako drugim članovima opisati sebe, ako ih to naravno uopće zanima. Ali, da se vratimo na taj „kobni“ komentar. Osvanule su fotografije jedne prekrasne hotwife i ovaj puta bez obzira na hrpu komentara, nakon kojih izbjegavam stavljati svoj, jer je teško pronaći riječi kojima bih rekao nešto još nerečeno, ali ovaj puta nisam izdržao, morao sam i ja, kao i cijela vojska prije mene, pohvaliti i zahvaliti na postavljenim fotkama. Iznenađenje je vrlo brzo uslijedilo, naime, ta krasna hotica je pokazala svoj interes, odnosno željela vjerojatno malo bolje pogledati tko sam, a ja se nisam predstavio, predstavio fotkama i potvrdio svoj status. Do tada to nisam smatrao niti previše bitnim a još manje hitnim, ali nakon njenog izuzetno stimulirajućeg PP-a vrlo brzo sam prestao biti neodgovoran i riješio prijavu do kraja. Nisam očekivao ništa, od postavljanja autentičnih fotografija, dapače, činilo mi se to više kao moralni čin ispunjenja obveza preuzetih samom željom za prisutnošću u toj zajednici, a želio sam pokazati više, objasniti svoj stav, mišljenje pa i viđenje cijele situacije i prihvatio sam se pisanja priče. Priče koja će objediniti moje želje, razmišljanja i prikazati me onakvim kakav doista jesam – po mom mišljenju – naravno. Reakcija po objavljivanju je uslijedila, ali kako sam tada razmišljao samo od osoba i zaduženih za tako što (moderatora). Naravno, da sam bio nezadovoljan takvim ishodom, pa ipak dao sam si truda da sva svoja razmišljanja stavim u neki okvir, dam im smisao, trudio sam se .. doista, a reakcija nema. Barem da sam od drugih članova (ponovno isključujem moderatore, jer smatram to i dijelom njihovog „posla“) dobio njihovo razmišljanje bez obzira koliko to bilo pozitivno ili negativno za mene kao autora. U svakom slučaju, i ti komentari su bili dovoljni (ili je moja želja za predstavljanjem bila toliko jaka da sam malo i prešao preko toga) da nastavim i napišem nastavak.

Situacija sa komentarima se ponavlja, ali sada smatram da sam predstavio sebe, dovoljno jasno i glasno, pa će barem ubuduće ljudi s kojima kontaktiram imati jasniju predodžbu o meni kao osobi. Poslije izvjesnog vremena ponovno se javila i hotica sa početka na pp, bezazleno, nevino, ništa uzbuđujuće u tom pp ali kada sam vidio da sam ga dobio srce je malo „zaigralo“. Bilo mi je jako drago, što me se netko sjetio, i to netko, ne bilo tko – već takva hotica me uočila. Ufffffff – baš mi je drago i lijepo se osjećam radi toga. Odgovaram na pp i pokušavam ostati u kontaktu, ali nekako neizravno, ne napadački, pa ljudi - ja to ne znam,. Želim joj dati do znanja da mi je drago kada se javi, želim joj reći koliko na mene djeluju te njene kratke pp, a opet tako jake, želim joj puno toga reći, ali možda ona ne želi slušati, a kako da znam želi li ili ne ako ne probam…. Dosta je vremena prošlo u za mene rijetkim porukama, a onda, kada mi se nije javila, po mom mišljenju, predugo, u stilu u kojem sam joj pisao ranije poslao sam i ja njoj pp. Prvi sam joj se javio, podsjetio je na sebe, možda čak i prigovorio što se nije javila (ali nikako direktno – kroz tekst u pp), a onda je za mene nastupio problem. Pročitao sam, prije slanja taj pp barem deset puta, probao ga malo promijeniti, pa staviti smajliće, pa ih brisao, da ne pretjeram s njima, pa ih vraćao, da neki dio ne shvati krivo, pa ih brisao, jer ona nije glupa niti površna, neće shvatiti krivo….. U svakom slučaju, sutrašnje subotnje jutro sam jedva dočekao, pobjegao u ured, zatvorio vrata i razmišljao da li da otvaram mail ili ne. Što ću ako mi nije odgovorila – bilo je jedino pitanje u glavi. Otvaranje maila i da ODGOVORILA MI JE. Više ništa nije bitno, odgovorila je. Odgovor nije bitan – odgovorila je. Moći ću joj opet nešto napisati, opet će me obradovati njen pp. Čovjek najčešće ne cijeni ono što ima do trenutka kada se zabrine da bi bez toga mogao ostati. Odgovor kratak, ali meni sladak – u njenom tonu, ili stilu, ali meni drag. Sada želim i nešto više, jer ne odbija me, bar ne na ovaj način, pa možemo nastaviti to „naše“ dopisivanje. Sada postaje svakodnevno, i više nije tolika muka ići na posao, jer me čeka porukica, samo meni upućena, znak da me se sjetila, da sam bar u jednom trenutku bio u njenim mislima, a kada bi samo znala koliko se često ja sjetim nje, koliko mislim na nju. To mi je toliko lijepo da želim popiti kavu s njima, i dajem prijedlog, ali me odbija, na svu sreću pravdajući se obiteljskim i poslovnim obvezama, što meni, u mojoj glavi govori, da me ne odbija već odlaže, ali u redu je, slažem se s tim i naravno, prihvaćam bez ponavljanja takve ideje. Iznenađenje jednog dana, stiže sa chata – javlja se – samo da ne prođe a ne pozdravi. Srce brže zakuca, odgovaram odmah, preskačući slova jer želim odmah pritisnuti ENTER – želim da poruka odmah ode, da ju odmah vidi, možda uzvrati još kojom rječju, možda napiše još nešto, bilo što, samo da se to ne prekine odmah, da potraje još barem malo… Odgovara, tako mi je drago. Tako sam uzbuđen radi toga, a čini mi se da ona to osjeća, zna što izaziva u meni. Stari chat, guta riječi, ali meni ne smeta, meni je lijepo, primam odgovore i pišem ih, željno iščekujući novi tekst i onda kreće NEŠTO. Nešto neobjašnjivo, nešto erotično, krećemo tako, preko chata u za mene novi svijet. Pišem otvoreno, iskreno, uzbuđeno o njoj, ne o njoj, o njenom tijelu, koliko mi se sviđa, koliko me privlači, uzbuđuje… Odgovara mi, potiče me, osjećam jaku želju – za njom, sada, u ovom trenutku, da vidim, da dodirnem, pomirišem to divno tijelo koje mi je u mislima već toliko vremena. Jako sam uzbuđen, ne krijem joj to, pokušavam tim kratkim riječima – do ENTERA opisati joj stanje u kojem se nalazim, ne stidim se, uzbudila me, jako, a ONA to zna, osjeti i drago joj je. Nikada u životu nisam imao takvo iskustvo, to je nešto meni neobjašnjivo, toliko emocija je izazvala u meni žena koju nisam vidio, a upoznao sam onaj dio koji je željela pokazati putem svojih komentara, tema, fotki… neponovljiv osjećaj … mislio sam. Sutradan sam pokušao u pp objasniti svoje ushićenje njom i našim chatom i cijelom meni neobjašnjivom situacijom. Prihvaća sve to, na meni jedan nepoznat, miran način, a u meni je izazvala pravu buru osjećaja. U tom trenutku mislim da nisam znao ni što sam ni tko sam ni gdje sam, ali sam znao s kim sam, a sada doista želim upoznati – fizički – tako jedinstvenu osobu. Postoji sreća ponekad, a možda i sudbina umiješa svoje prste, pa me posao vodi u blizinu NJENOG grada. Ponavljam prijedlog za kavu, nudeći sam opciju i da bude bilo koji dan, u bilo koje vrijeme, i ne mora trajati duže od 5 minuta. Jako dobro znam što želim – želim joj dotaknuti ruku – malo je zadržati u svojoj, samo da je osjetim – meni je dovoljno i time ću biti presretan. Ovaj puta, prihvaćeno, kratkim pp definirano osnovno, a detalje ćemo dogovoriti na sam dan mobilnim, a onda nakon pp-a u kojem brojim sate do susreta osjećam nešto drugo. Osjećam da je zabrinuta, ali ne shvaćam zašto, pa sve smo definirali i ona i ja i suprug, ne razumijem, čitam taj pp par puta i jedino što vidim između redova je da je zabrinuta da ja ne očekujem seks. Sada sam ja iznenađen, pa pristala je, na kavu. Tto što pokazujem da mi je to jako drago sigurno ne znači nikakav odnos, samo znači da mi je doista drago i da se doista tome radujem, ali meni se čini da to piše u pp-u. Pokušavam odgovoriti na pp u kojem mislim da nešto piše, ali nije napisano, a ne želim si upropastiti možda jedinu priliku u životu – da upoznam ženu koja mi je nakon mojih 46 godina života pokazala nešto novo i neobjašnjivo, a to je jako teško, međutim izgleda da se razumijemo i to jako dobro, jer svi dogovori ostaju, a i suprug i ja smo razmijenili brojeve mobilnih. Ufffff, sada samo pažljiva vožnja da nište ne omete stvarni cilj putovanja. Krećem ujutro, rano, treba prijeći dosta kilometara a pripreme za poslovni sastanak su malo bile gurnute u stranu zbog pisanja pp-a, ali u vožnji se pripremam, prolazim poslovni dio sastanka u glavi.

To ide teško, koncentracija je na onom iza poslovnog sastanka, pa krećem ispočetka po tko zna koji puta. Sva sreća idem auto putem pa nema toliko opreza i za par sati ponavljanja biti ću spreman odraditi i posao. I jesam, poslovni dio sam riješio i sada mi ostaje par sati do našeg dogovorenog sastanka. Želim joj se svidjeti, ali ne želim, ne mogu, ne znam glumiti i predstavljati se kao netko tko nisam, pa se presvlačim u meni ugodniju odjeću, ako joj se ne sviđa, žao mi je - ali to sam ja. Razmišljam o pristupu, prilasku, izgledu, ali ne želim, ne želim razmišljati i praviti „scenarije“ – ne želim. Ruku će mi pružiti, osjetiti ću je, kao i ona mene, i znati ću da li sam bio u pravu s mojom procjenom, a znati će i ona. Iskrena je, pametna, pronaći će način da me se riješi što prije, ako ja nisam onakav kakav je mislila da jesam, a naravno da će prihvatiti i odbijanje s moje strane. Ne treba o tome razmišljati, to treba osjetiti i zato ne želim misliti, ali misli bježe k njoj, a u toj borbi vrijeme prolazi i bliži se ono – pravo – moje – naše vrijeme. Ne poznajem grad, a ne želim kasniti (ovo nije posao pa da se utisak ostavlja malim planiranim zakašnjenjem), pa naravno, krećem prerano i dolazim kako sam i planirao 10-ak minuta prije dogovora. To mi je dovoljno vremena da izađem iz auto, promotrim okolinu, pretpostavim pravac dolaska, zapalim jednu i smirim i ruke i sebe. I jeste, ali ja ne promatram okolinu, ne pretpostavljam pravac dolaska, ne palim cigaretu već obilazim oko auta. Uzbuđen sam, nestrpljiv i u iščekivanju a vrijeme prolazi i ne znam kasne li, ne zamaram se time da neće doći (to je nemoguće – ozbiljni su ljudi) ne, želim samo suhu ruku da osjetim njenu, da osjetim što će mi pružiti, što tako dugo očekujem. Dolaze, prepoznao sam auto, suprug izlazi i upoznajemo se, ovaj puta fizički iako smo imali kontakte a i preko NJE stekli smo mišljenje jedan o drugome, ONA otvara vrata, vidim nešto što nikada zaboraviti neću. Pokušati ću opisati, ali prihvaćam da je to teško za prihvatiti nekome tko nije doživio, a isto tako prihvatite da od sada svi opisi, sve riječi sve je plod osjećaja, ne razuma ne mašte samo osjećaja.