1349 MOJA ŽELJA

  

Ovo je predstavljanje moje mašte, smatram da ću na ovaj način jednostavnije predstaviti i sebe i svoje želje. Planirao sam staviti ju zajedno sa fotografijama, ali lakše je bilo zamisliti nego uraditi, tako da kada se odbije uobičajena isprika nedostatka vremena ostaje ona težina prenošenja misli u tekst.

Klasičan početak – muškarac – 45 godina – oko 180 visine, 80-ak kg na poslu u informatičkoj struci, oženjen sa željama koje sam pokušavao godinama realizirati sa suprugom, a prestao sam nakon ozbiljnog razgovora i njenog kategoričnog odbijanja.
Polije toga ostala je mašta (nadam se ne predugo) i posao, koji kao i svaki ima svoje prednosti i mane.
Kako su specifična rješenja koje tvrtka prodaje dosta su česta putovanja koja koliko su me prije radovala (pobjeći od kuće na par dana je uvijek bio „mali godišnji odmor“ kao bijeg od navika) polako su dovela do manjeg zasićenja (jer po povratku me svakako dočeka sav posao koji nisam odradio dok me nije bilo).
Ni ovaj odlazak nije izgledao kao da će se bilo što promijeniti posebice jer je u pitanju bio nastup na sajmu-konferenciji što znači da se uglavnom sve svodi na prezentaciju tvrtke i pojašnjavanja o tome što sve nudimo, na koji način su moguće primjene, što je isplativo ulaganje u informatiku, a na kraju su rezultati manji od utrošenog vremena, ali je prednost ipak bila jer je sajam u Zadru, a taj me grad privlači već čitavo desetljeće i nikako ga ne uspijevam upoznati, odnosno svaki posjet ostaje zapamćen po upoznavanju nečeg novog, do sada neviđenog.
U svakom slučaju posao se treba odraditi pa onda u pokušaju da od svega uhvatim malo više na put sam krenuo dan ranije.
Do Zadra ima nekih 6 sati normalne vožnje, a volim doći malo ranije, udomaćiti se u hotelu, malo odmoriti, ako ima bazen svakako iskoristiti i tu prigodu pripremiti se za prezentaciju i onda gledati dolaske drugih sudionika jer nerijetko se dogodi da ranije pristigne i onaj ljepši dio ljudske populacije pa je pravi užitak i odmor za oči gledati kako postavljaju svoj štand vrteći se oko njega u svim mogućim i nemogućim pozama jednostavno dokazujući zašto su ljepši dio svijeta.
Kontakti su nam uvijek bili profesionalni jer se srećemo po takvim skupovima tako da se već dosta dugo znamo a i oni koji se pojavljuju po prvi puta lako se uklope u takav odnos.
Ništa drugačije nije bilo ni ovaj puta samo što sam se osjećao umornim pa sam taj prvi dan gotovo odmah poslije večere završio u krevetu iz kojeg nisam izlazio do doručka.
Probudio sam se odmoran, naspavan i spreman za laganu šetnju poslije doručka jer je slobodno vrijeme do poslijepodneva.

Poslije doručka odlazak kao i gotovo uvijek kada sam u Zadru u stari dio na kavu i cigaretu na jednoj od mnogih terasa.
Sunce kojeg nisam vidio par mjeseci uz miris mora i druge šetače probudilo mi je krv, pa sam se trudio zauzeti mjesto kod najprometnijeg dijela i uživati.
To su situacije zbog kojih treba putovati.
Zaboravi se sve što je opterećivalo i što će nastaviti po povratku ali mislim da bi dalmatinci rekli – guštati – u vremenu i trenutku.
Dok je kod nas nemoguće zamisliti izlazak bez zimskog kaputa ovdje ili žive žene vrele krvi ili žene koje se više žele pokazati no skriti ili su dalmatinke doista „najlipše na svitu“.
U svakom slučaju i to je dio odmora i rituala i lagano se pripremam na susret sa onima koji dolaze među prvima (treba se isprati prašina s puta – jedan od lijepih običaja) i onda podijeliti novosti od zadnjeg viđenja, prokomentirati nove djevojke i dogovoriti noćni život ako za njega bude prilike.
I ovaj puta je proteklo uobičajeno samo nam se hotel nije napuštao pa smo poslije večere izašli na terasu da nastavimo prekinute razgovore i potrudimo se da noćas slučajno ne ožednimo već da kao deve spremimo zalihu da nam izdrži do jutra, ali malo zbog umora a možda i malo zbog opijenosti zrakom rano smo se razišli.
Jutro počinje standardno a poslije ispijanja kavice selimo se u izložbeni prostor gdje je u tijeku prijava sudionika i ponovno dosta poznatih lica obzirom na strukovna predavanja.
Dok čekamo prvu pauzu vrijeme kratimo novostima sa tržišta, upoznavanjem novih lica, ništa neobično, ponekad malo i dosadno, ali je to taj dio posla koji smo došli odraditi. Vidjeti i biti viđeni.
Pauza, teturanje iz dvorane, dva sata predavanja u jutarnjim satima izmorilo je mnoge pa se kava čini kao idealno sredstvo za buđenje i prepuštamo im šank znajući da ponovno počinju predavanja, ali će ih više ostati van predavaonice. Jedni su umorni, druge ne zanimaju iduće teme, treći si odradili svoja predavanja… i malo će se živnuti i kod nas.

Redovito se događa da se pojavi neki lik (zašto su uvijek muškarci u pitanju ???)
koji odaje veliku zainteresiranost za proizvode, za puno detalja, da ne kažem da stvara utisak izuzetne zainteresiranosti, a onda jednostavno nestane i više ga nikada ne susrećemo.
Po završetku predavanja za taj dan pojavio se i On. U mojoj glavi okarakteriziran kao
Onaj koji sve zna ali ga i zanima (možda najviše da pokaže što On sve zna o tome), a mi smo i tako i tako plaćeni da budemo tamo na usluzi.
Činilo mi se da će tako završiti i ovaj susret s malo starijim gospodinom i razmatrao sam koje su mogućnosti da se iz svega toga izvučem što ranije, obavim ručak i uživam u zasluženom odmoru, ali…
Gospodin Ivan je pokazao zavidno znanje iz struke i to iz praktičnog dijela pa me u biti vrlo lako uvukao u razgovor a bio je vrlo ugodan sugovornik pa se nije ni činilo da smo se predugo u razgovoru zadržali.
Prilikom odlaska potvrdio je konstataciju da ćemo se vidjeti sutra obzirom da sve traje još sutra do ručka..
Po njegovom odlasku ponovno sam bio ljut na sebe, jer naravno, vrijeme za ručka je prošlo, ekipa se razbježala i što raditi.
Najjednostavnije rješenje je prošetati do najbliže zalogajnice. pojesti nešto na brzinu i vratiti se do hotela da se ne dogodi da mi i veče propadne.
Po povratku u hotel primamila me sunčana terasa pa sam odlučio odmoriti se i pustiti da stvari idu svojim tijekom, a hladno pivo me privlačilo više od bilo čega drugog.
Nedugo po tome, na ulazu ugledam gospodina Ivana, ovaj puta u pratnji dame kako pogledom prelazi po kafiću.
Nisam mislio da mene traži ali svejedno lagano dignuh ruku u znak pozdrava, kada on uzmahne i zajedno sa damom i smješkom na ustima prilazi stolu.
Ustajem a kao pravi gospodin Ivan me upoznaje sa damom u pratnji – Ružicom, koja mu je supruga i suvlasnik u tvrtki.
Objašnjavajući mi kako je zadovoljan viđenim i svoje oduševljenje je prenio i supruzi, te su odlučili da iskoriste to što sam još uvijek kod njih, a supruga već ima neke dogovore za sutra prije podne pa tada to nije moguće da ponovimo priču.

Slušao sam ga pozorno i gledao, ali krajem očiju gledao ljepotu pored njega. Ne previsoka, teško mi je bilo za procijeniti ali od 165-170 cm sa prekrasno raspoređenim svim što žena treba imati.
Smeđa kosa, malo prošarana pramenovima, grudi u vrlo erotičnom čipkastom bijelu grudanju koji se providi kroz laganu smeđu bluzu preko koje je smeđa jakna kopčana do grudi, a grudi, da li zbog odjeće koje ih ističu, da li zbog prirode stalno vuku oči i izazivaju trnce po prstima i usnama. Tako sam želio prijeći rukom po njima, samo malo, da ne bude napadno, a da mi se trnci umire, tako sam želio spustiti usne na njih, tako da sam jedva odvajao pogled.
To je i Ružica primjetila, naravno, koja žena ne primjećuje bilo što što joj odgovara, ali nije bilo nelagode, samo blagi smiješak.
To me vratilo u stvarnost i naravno da sam prihvatio ideju, međutim, nije mi se odlazilo, želio sam uživati još barem na kratko pa sam dao prijedlog da popijemo nešto pa ćemo onda prijeći na posao.
I konobar se ubrzo pojavio i vidio sam dok je primao narudžbu gdje je i njegov pogled završavao. Ružica na to nije reagirala, kao ni Ivan, barem nisam vidio jer sam se već nalazio u poslu. Kao da mi je okrenut neki prekidač i krenuli smo sa dijelom za koji nam računalo nije potrebno.
Ružica je pažljivo slušala, uključujući se u razgovor na dijelovima koji su se više nju doticali prema rasporedu posla u tvrtki.
Došlo nam je i piće i vjerovao sam da ono također može pomoći jer poslije podne je, oboje su pri čašama vina, dok sam ja ostao vjeran pivu (boca piva traje barem kao par čaša vina a i ne udara u glavu toliko) a razgovor se trudim da bude što opušteniji.
Prošavši neke osnove za bolje razumijevanje predlažem da odemo do sobe da napokon i gospođa vidi na djelu razlog dolaska.
Put do sobe je bio katastrofalan.
Srce želi ići iza da ju bolje osmotrim u dijelu koji sam propustio prilikom dolaska , a mozak kaže da ne smijem biti nekulturan.

Dilema se u širom hodniku riješila sama po sebi smo u polupraznom hotelu mogli usporedo hodati, a ni lift mi nije baš omogućio da išta bolje vidim, a da ne bude da zurim.
Hvala Bogu na lijepom danu i stolu na balkanu. Postavio sam laptop na stol i sjeo u sredinu da napravim još jednu prezentaciju. Tako sam i počeo, power point prezentacija koja se rutinski odrađuje odjednom je počeka stvarati probleme. Smeđa suknja do koljena, noga preko noge, a suknja se podigla, prelijepa noga u cipelama na petu, ne dozvoljava obavljanje ni tako rutinskog dijela kao što je prezentiranje.
Pogled stalno bježi i napokon odlučim da sve to prekinem i pokažem način funkcioniranja primjerima iz prakse.
To se pokazalo kao odličan potez jer se zainteresiranost povećala kod oboje i tada je počeo stvarni posao. Bilo je puno pitanja, vraćanja na prijašnje izbornike, ekrane, objašnjenja što se nalazi gdje i zašto, tako da je ponovno reagirao onaj moj prekidač u glavi i nisam ih kao domaćin niti pićem ponudio, a pogled i kada je pobjegao vrlo brzo se vraćao. Usredotočenost na posao i totalno sam zaboravio na vrijeme.
Ponekad se dogodilo da se gospođa Ružica približi monitoru da lakše vidi pa sam joj mogao osjetiti grudi na ruci i to je bio dodatni stimulans da se više trudim, detaljnije objašnjavam, nadajući se da će se to ponovno dogoditi.
A događalo se.
Ne previše često, ali mi se činilo da pritisak postaje malo jači, od prvog ovlaš dodirivanja, četvrti-peti puta je to već bilo naslanjanje a ja sam pokušavao iskoristiti priliku da onda još nešto pokažem na ekranu samo da traje što duže.
Meni je izgledao kao sve normalno i činilo mi se kao da ni oni ne obraćaju pažnju na to već jedini koji je reagirao i sve više problema pravio bio je prijatelj stješnjen u hlačama. Ali sam se nadao da će odustati dok dođe do ustajanja.
Kada smo bili pri kraju vani je već bio mrak. Prebacili smo se za stol u sobi, gdje sam se trudio laptop držati ispred sebe i tek kada sam sjeo postaviti ga na stol.
Položaj je bio gotovo identičan s tim da je Ivan ovaj puta stajao obzirom da su u sobi samo dvije stolice, ali je on i tako i tako rekao da ga nastavak ne zanima, odnosno da je on vidio ono što njemu treba, a za ostatak je i tako i tako zadužena supruga.

Privodio sam taj dio kraju, a on je malo šetao po sobi pa izišao na balkon, zapalio i sjeo vjerojatno da razbistri misli a i da nas ne dekoncentrira.
Obzirom na skučenost sobe i malo lošije osvjetljenje sjedili smo dosta blizu a naginjanja su bila sve češća i duža pa sam silno htio nečim dati znak da mi se sviđa i odlučio sam nogu privući do njene. Kada smo se dotaknuli butinama kao da me struja udarila, a nesretnik u gaćama je vjerojatno povjerovao da je to njegov kraj. Toliko elektriciteta u dodiru odavno nisam osjetio, a trajalo je kratko, gospođa Ružica je brzo povukla i svoju nogu i nije više bila nagnuta.
Međutim, nisam stigao razmišljati o tome da mi bude neugodno, ili da li se možda trebam ispričati kada se ponovno nagnula, ovaj puta slobodno bih rekao naslonila grudima, a nogu stavila do moje.
Uzbuđenje koje se tada javilo bilo je toliko jako da mislim da bih svršio da sam ga samo dotaknuo. Taj trenutak sam bio kao riba izvađena iz vode. Sva sreća uspio sam se brzo pribrati i nastaviti, ali sam ovaj puta usporio jer je meni bilo tako lijepo da sam zaboravio i na supruga na balkonu.
Trgnuo sam se kada se nakašljao i čuo pomicanje stolice a i gospođa Ružica se malo odmaknula i vrlo brzo smo završili.
Da tako ugodno druženje ne završi predložio sam da siđemo popiti piće što su oboje prihvatili a meni dali priliku da još malo uživam u pogledu na gospođu Ružicu.
Odlazak iz sobe je bio pogodak, krenuli su lagano dok sam zaključavao sobu i imao sam priliku uživati u ljepoti i zaobljenosti njene stražnjice a ona kao da je osjetila moj pogled još je malo usporila pružajući mi tako mogućnost da malo duže ugledam u tom divnom prizoru.
Silazak je ponovno bio u praznom liftu što me pomalo razočaralo jer sam se nadao da će biti bar nekoga pa da je mogu cijelim tijelom bar jednom dodirnuti, ali ne može se uvijek imati sreće. I ovako sam dobio daleko više no što sam prije par sati očekivao.
Razgovor uz piće je normalno tekao jer sam za vrijeme boravka u sobi doznao da imaju tvrtku u okolici Zadra, koju su smjestili u neposrednu blizinu kuće i koja radi već par godina, stabilna, ne previše profitabilna, ali za normalna život dovoljno.

Svidio mi se njihov način radi i razmišljanja, bez uobičajene pretencioznosti i želje za osvajanjem novih tržišta, već isključivo za olakšavanje i ubrzavanje posla, kako je gospođa Ružica napomenula da u ovo vrijeme života, kada su ostali sami u kući mogu napokon malo više vremena posvetiti i sebi.
Naravno, da sam pomenuo svoju fasciniranost Zadrom i okolicom te je pao i poziv da se obavezno čujemo po mom slijedećem dolasku da barem popijemo piće, neovisno o poslu da li će se realizirati ili ne.
Kod realizacije posla ima par bitnih elemenata, ali je uvijek najvažniji načini, rokovi plaćanja i cijena, a u ovom trenutku sam im mogao dati samo okvirne parametre, a ukoliko se odluče napomenuo sam da je najmanji problem ponovno doći k njima nadajući se egoistično da će se to i dogoditi pa da ću ponovno moći uživati u njihovom društvu.
Kada smo pogledali na sat već je prošlo 20:00 i posluživala se večera, a ja sam kao davljenik ponudio da ostanu na večeri, poslije koje koliko sam upoznat će biti i živa glazba pa neće imati nikakvih obveza po povratku kući.
Ivanu se ideja odmah svidjela, a gospođa Ružica se ispričavala, kako je malo umorna, od jutros na nogama, ali uz Ivanovu pomoć odustala je od odlaska kući.
Krenuli smo sa večerom i na preporuku novih poznanika prešao sam na vino. Dan je prošao, društvo je ugodno, a ne moram ni voziti. Pravo opuštanje je doista dobrodošlo.
Razgovor je tekao gotovo kao i vino i pomalo smo se i upoznavali i sviđali su mi sve više. Kada smo se ponovno, gotovo nesvjesno vratili na posao, shvatio sam da preispituju svoju odluku da li im je tako nešto uopće potrebno obzirom da Ivan ima još 3 godine do mirovine a gospođa Ružica 4. Bio sam vrlo iznenađen što sam im i rekao i odmah okrivio vino za bujicu komplimenata koje sam podijelio gospođi Ružici.
Vidno zadovoljna onim što je čula predložila je da izbacimo tituliranja gospode i gospode, što sam vrlo rado i prihvatio i nazdravili smo tome.

Glazba je lagano krenula u mješavini dalmatinskih i slavonskih pjesama i meni kao nevještom pjevaču ali i plesaču malo nije odgovarala jer je kontakt sada izostao, a toliko sam želio još nečim zaokupiti Ružicinu pažnju.
Poslije par pjesama i odustajanja od nadvikivanja sa glazbenicima došla je i pauza, ali isto tako i Ivanov i Ružicin poslovni partner s kojim se dugo nisu vidjeli pa je počeo i razgovor među njima.
Tek tada sam se loše osjećao, napaljen, a zanemaren.
Sva sreća pa je taj dio kratko trajao obzirom da Ružica s njim i nije toliko surađivala pa smo se nas dvoje uhvatili svih ostalih do sada nedotaknutih tema, a u razgovoru s njom meni je svaka tema bila interesantna.
Glazba je ponovno krenula a Ružica počela ispotiha pjevati i pratiti glazbu, noge su joj postale nemirne, čak do te mjere da je Ivana prekinula u razgovoru i zatražila da idu plesati, ali on nikako nije bio zainteresiran i jednostavno je odbacio takvu ideju.
Vjerojatno je vino djelovalo i na mene kada sam upitao Ivana za dozvolu da zaplešem sa Ružicom. Prvo ga je to iznenadilo, a onda se obradovao i čak Ružici rekao da će napokon imati normalnu veče.
Zamolio sam Ružicu za ples (znao sam da se pleše valcer jer sam pjesmu prepoznao, a vidio sam i po drugim parovima na podiju da ne griješim) a valcer je jedan od jednog plesa koji znam u praksi kako bi trebao ići uz odmah napomenu da ne očekuje previše od lošeg plesača.
Rado je prihvatila poziv i ruku i uz blagi smiješak krenuli smo ka mjestu za ples. Kako smo pristizali i mi tako su dolazili i drugi i uskoro je bila gužva pa sam se nadao da moje neznanje neće Ružicu previše smetati a ni drugima upadati u oči.

Sličnim razmišljanjima čini mi se da su se poveli i ostali jer odjednom gužva bila tolika da sam bio prisiljen privući Ružicu bliže i samo malo pomicati noge. O plesu u tom trenutku više nije moglo biti ni govora, ali je blizina njenog tijela ponovno izazvala reakciju u mojim hlačama a sad stiješnjen nije moglo biti mogućnosti za uzmakom. Odlučio sam pokušati dati joj to do znanja (ako slučajno jadna nije primjetila) pa sam spustio glavu do uha da se „požalim“ na buku i tada se dogodio udarac.
Osjetio sam njen parfem, ne znam koji, ali udahnuvši ga, mislio dam da će mi hlače puknuti na prednjem dijelu i nagonski sam je čvršće obuhvatio oko struka i privukao. j
Osjećam grudi, osjećam parfem, osjećam da je u struku sve jače stežem i privlačim na sebe, neugodno mi je. Ispričavam se uz izliku da je jednostavno savršena i da se nisam mogao kontrolirati, sve držeći je , sada malo lakše i šapućući joj na uho.
Nema komentara, šuti, ali osjećam da mi sada sama prilazi bliže.
Ne mogu povjerovati da mi se to doista događa i sada koristim tu gužvu da joj pređem rukom po zadnjici, da ju malo osjetim i još samo malo privučem na njega. Trajalo je kratko, ali nam je oboma bilo jasno što se događa.
Odmah po tom Ružica zatraži da prekinemo i da se vratimo stolu. Puštam ju ponovno prvu, nadajući se da nabreklina u hlačama neće biti vidljiva Ivanu ili da će se barem malo smanjiti, ali pogled na nenu zadnjicu to nikako ne olakšava.
Koristim priliku primicanja stolice da se još malo očešem o nju jer vidim da je Ivan zaokupljen razgovorom i da gotovo ne obraća pažnju na nas.
Točim nam vino i ispijamo ga oboje u jednom dahu. Smirivanje nam je trebalo. Uz drugu čašu vina, glazba je prestala, Ivanov prijatelj otišao i Ivan pokazuje želju za odlaskom. Želio bih produžiti ovo druženje, ali svjestan sam da bi svako produžavanje možda kod Ivana pobudilo i neku sumnju, a i alkohol je djelovao pa osim kurtoaznog zaustavljanja ništa drugo nisam ni poduzimao. Pri izlasku sam krenuo da ih otpratim do automobila i da još malo možda uživam u svim Ružicinim čarima. Prebrzo smo došli do auta jer je bilo poprilično svježe ali ovo je prvi puta da mi se svidjela takva temperatura. Ružicine bradavice su jednostavno htjele iskočiti. Bile su tako nabrekle tkaninu da je bilo nemoguće prividjeti ih.

Rukovanje sa Ivanom prije obilaska automobila i potvrđivanje dogovora za sutra, pružanje ruke Ružici i ponovno iznenađenje, (ta žena je jednostavno misterij) prihvaćanje ruke, lagano povlačenje i naginjanje prema obrazu. Osjećam dvije vrele usne u djeliću sekunde, odmicanje, zadržava mi ruku koja sada vjerojatno već gori jer je njena tako vrela … i uz zahvaljivanje za ugodnu večer, želja za ponavljanjem.
Upecao sam se kao najveći som na takvu udicu i odmah obećao da se javljam čim prvi puta budem na udaljenosti manjoj od 100 kilometara. Lijep osmijeh dao mi je do znanja da je svjesna svoje nadmoći..

Odvezli su se u noć, a ja gotovo obarajući svjetske rekorde u sobu gdje je dovoljno bilo izvaditi ga iz gaća jer je već pri vađenju počelo bujna erupcija.