Boja njezinog glasa, oči koje su ga
promatrale na jedan poseban način i ruka koja je počivala na njegovoj,
smućivale su mu misli. - Ne bojim se ja lavova. – primakla mu se skroz blizu.
Osjetio je kako mu srce lupa sve jače. A onda i njenu ruku dolje na svom bedru.
Skoro da je spustio glavu u želji da vidi tu njenu ruku koja mu je krenula
prema preponama. A onda ga nježno uhvatila za nabreklinu između nogu
otkrivajući ga. Uhvativši ga potpuno nespremnog. I da je htio nije mogao
sakriti vrućinu i crvenilo koje mu je nagrnulo u lice.
Došao je u minutu do. Dvorana je bila
već ispunjena žamorom glasova i uredno poslaganim crvenim, plišanim stolicama.
Koje su mahom sve već bile manje više zauzete i na kojima su se gnijezdili
prodavači iz svih dijelova, kako Hrvatske tako i susjednih zemalja. Mogao je
zapaziti male zastavice neke od zemalja s kojima su pojedinci mahali kao da
rastjeruju muhe, stvarajući zanimljivo šarenilo boja i simbola država. Zatežući
kravatu i poravnavajući rubove svog sakoa, pogledom je potražio svoju ekipu.
Jedva se snalazeći među odijelima koja su se kretala između crno bijelih
kombinacija do pokoje svijetlije nijanse. Ženski dio ovog poslovnog svijeta
kojem je pripadao, bio je obučen u nešto slobodnije kombinacije i življe boje.
No teško mu je polazilo za rukom ne spuštati pogled prema dugonogim ljepoticama
koje su prolazile ispred njega. Obučene u haljine ili suknje koje su padale tek
koji prst ili dva iznad koljena. Cipele, pojedine vrtoglavo visokih i šiljastih
peta, isticale su im listove i vizualno mu budile maštu. Neke koje su prošle
ispred njega, hodale su kao da se nalaze na modnoj pisti, potpuno svjesne
muških pogleda. Nije uopće sumnjao da su podjednako i same odmjeravale prisutne
pripadnike muškog spola. Naime, neki od seminara su pojedincima završavali
poprilično vatreno, što kod njega nije bio slučaj. Smatrao je da se toliko ipak
može suzdržati dok ne dođe kući.
Duboko je udahnuo i zakoračio u prostor ispunjen grajom glasova pokušavajući se
usredotočiti na traženje svojih iz firme. Prolazeći između onih koji su još
stajali u grupama i živo razgovarali, a o čemu bi drugom nego o vlastitim
uspjesima ili promašajima u prodaji, kimnuo bi glavom, mahnuo rukom ili
poluglasno pozdravio pojedince koje je poznavao sa prijašnjih susreta. Baneta
iz Beograda koji je slovio kao jedan od najboljih u regiji i koji je već imao
malu vojsku vlastitih agenata. Rasima iz Visokog koga su zvali Faraon a koji se
naveliko spremao pokrenuti isti posao i u Maroku. Sreli su se nekoliko puta i
sklopili kao neko prijateljstvo, no viđali su se samo na seminarima kojih je u
zadnje vrijeme, s obzirom da je bio kandidat za poziciju managera, bilo sve
više i sve češće. Osmjehnnuo se visokoj, zamamno lijepoj plavuši iz Slovenije,
Adelini. Odmahnula mu je rukom i pogledala ga svojim plavim očima od koje su ga
prošle srsi. Upoznali su se prije jedno dvije godine i povremeno su se čuli ili
preko interneta ili preko mobitela. Osim blagog flerta niti jedno nije
napravilo korak dalje. Skoro da si je predbacivao zbog toga. Ali je imao
nekakav čudan osjećaj da je i došlo do nečega, pitaj Boga bi li uspio
kontrolirati vezu sa jednom takvom rasnom ljepoticom. Ili sebe. Srdačno se
rukovao sa predstavnikom firme iz Amerike Tobyjem koji im je nekoliko puta
osobno predstavljao smjernice prodaje i neka motivacijska sranja. Gledajući ga
i razmjenjujući uobičajena, uvjek ista pitanja o obitelji i prodaji, na čas mu
se učinio poput klauna sa onim svojim velikim, razvučenim osmjehom i
razdraganošću djeteta, kao da prilikom svakog pozdravljanja otkrivaju neku novu
igračku. Valjda pukneš nakon 30 godina prodaje i prodaje jedne te iste priče o
uspjehu tko zna kojem broju ljudi širom kugle zemaljske. No svakako su
Amerikanci, ako ih je trebalo suditi po Tobyju, bili malo čudan svijet. Pa se
konačno uspio probiti do svojih.
- Je l' vi morate baš svaki put biti u prvim redovima? – obratio se Andreji
okrenutoj leđima prema njemu. Okrenula se i pogledala ga preko ruba svojih
naočala svojim skoro ljubičastim očima. Lagano ga je gurnula u rame.
- Hej, mangupe. Trebao si biti ovdje već prije dvadesetak minuta. – spočitnuo
mu je Branko između dva zalogaja nečega što je držao u ruci. – Nećemo valjda
sjesti u zadnje redove. Odovud se sve vidi.
- Ili ti se lakše progurati do nagrade za prodaju prošla tri mjeseca. –
nadovezao se Martin, mladi prodavač i redovni student na pravnom fakultetu,
koji je kao jedan od najmlađih među njima, pokazivao izuzetne sposobnosti kao
prodavač. Pa mu je Mario pomalo zavidio. Što na godinama, što na provizijama
koje je zarađivao. Jebi ga, nekim pojedincima je očito sve polazilo za rukom
čega se taknu. A Martin je bio očito jedan od takvih. U ruci je držao zastavicu
svoje zemlje, povremeno mahnuvši s njom ispred nosa.
- Neka, neka i zaslužio je. – potapšao je po leđima Branka, koji je gutao
zadnji zalogaj, Silvio. Obučen u odijelu i utegnut toliko da si se mogao
porezati na njega. Pogledom je prelazio preko mase okupljene u svečano
ukrašenoj dvorani i da li namjerno ili s razlogom, kimao i pozdravljao stalno
nekoga. Danas je bio i njegov dan s obzirom da je i sam bio na listi za razne
bonuse, nagrade i Bog bi ga znao što još ne. Mario se upitao, može li čovjek
eksplodirati od tolike zaljubljenosti u samoga sebe. Pri prizoru kojeg je vidio
u trenutku vlastite maštovitosti, morao se nasmijati. – To nije smješno.
Končano je i Palici krenulo.
- Ma sve u redu. – samo je kimnuo glavom prihvačajući i sam zastavicu koju mu
je pružila Andreja. Silvio je volio izgovarati prezimena. Mariju se to činilo
pomalo nastranim, pogotovo stoga jer su već nekoliko godina svi usko surađivali
zajedno kao kolege. No izgleda da je bilo spodoba i čudnijih svjetonazora od
Amerikanaca.
- De, de, dosta svi vi. – obratila im se Andreja a onda pogledala Marija. – Al'
dobro. Došao si na vrijeme. Već sam se pitala gdje si. Znam da nisi poveo ni
jednu sa sobom gore, pa sam si mislila da si bacio kakvu drkicu gore. Što me
nisi pitao, pomogla bih ti.
Pogledao ju je osječajući kako ga zasipa cvenilo. Pomalo zbunjeno na brzinu je
pružio ruke i pozdravio se sa ostalima u grupi, a onda se vratio do stolice
ostavljene za njega. Odmah pokraj Andreje koja ga je promatrala na način koji
mu se baš i nije svidio, bez obzira što ga je njen dekolte mamio. Onako pomalo
mala ali izazovnih oblina i očito sve češće spremna na podbadanja prema njemu,
kao da je tražila vraga.
- Prostakušo... – uspio je samo izgovoriti prije nego što mu je ona stavila
prst na usta i pokazala mu na delegaciju koja se penjala na improviziranu binu
ukrašenu sloganima i logom firme. Žamor koji je vibrirao prostorom postupno se
utišao. Ostavljajući tek po koji šaputavi trag u zraku. A onda je dosadna i
duga govorancija, s dva prekida od petnaestak minuta, počela.
Odahnuo je kada je konačno čuo da najavljuju pauzu za večeru. Premda ga je
Adrijana vrlo ljubazno pozvala da objeduje s njim, još ljubaznije ju je odbio.
Kao i Branka koji je nekoliko puta tijekom nastupa govornika koji su se
smjenjivali na bini, napomenuo saginjući se preko Adrijaninih koljena, kako mu
prijeti kolaps od gladi i pustih govora koje je slušao. I bez obzira na silnu
motivaciju koju su ispucavali ispred njih, praćenu gromoglasnim pljeskom
publike, i sam se nadao što skorijoj pauzi za večeru. Nakon nje slijedio je
prvi niz nagrada najboljim grupama i pojedincima pa dernek uz glazbu i ples.
Adrijana je nezadovoljno napučila usne i priprijetila mu prstom upozoravajući
ga da će mu biti žao, pa mu se potom zavodljivo nasmješila. Ali Silvio,
elegantan i susretljiv kao i uvjek, ponudio se odmah za pratnju. Odbio je i
pozive ostalih da im se pridruži za švedskim stolom nakrcanim hranom do granica
izdržljivosti te se otputio u drugi dio hotela. U djelomično prazan dio
restorana gdje je primjetio tek nekolicinu koji objeduju. Vjerojatno gosti na
proputovanju u ovom djelu godine. Dubrovnik kao grad, bio je destinacija
atraktivna tijekom cijele godine. Osim u onim danima kada bi zapuhalo s mora i
kada bi hladan vjetar probijao do kosti. No luskuz hotela u kojem se nalazio i
zatvoreni bazen koji je ličio na neke filmske, pružao je gostima bezbrižnost boravka
u zatvorenom. I užitak koji bi trajao dok bi bilo para. A očigledno da
gologuzani ovdje nisu imali pristup. Namijao se sam sebi pri spomenu na to da
je osobnim zaradama još uvjek bio bliže ovim potonjim, gologuzanima. Iako se
povremeno znalo zaraditi novca. Tko zna, kada postane manager, možda...
Tišina koja je prebivala u ovom djelu, naprosto mu je godila. Odšetao je polako
do prozora birajući stol u jednom od povučenijih i osamljenijih kutova. Taman
je sjedao kada je primjetio visoku, vitku žensku priliku kako također ulazi
unutra. I pogledava prema prilikama iza nekoliko zauzetih stolova. Njena plava,
duga kosa koja joj je padala po ramenima, djelomično je skrivala ramena. Ali ne
i izraženo poprsje koje se naziralo ispod tkanine i čije su oble polovice
izvirivale ispod, kao da se žele iskobeljati iz uskog područja koje ih je
sapinjalo. Kada su im se pogledi susreli, osjetio je kako mu vrućina prolazi
prsima i kako diže ruku na pozdrav. Premda ga možda nije ni primjetila. Ali
ipak je. Odmahnula mu je rukom i krenula prema njemu.
- Haj Mario. Kako si? Vesela sem ker te spet vidim. – rekla mu je nakon što mu
je prišla i pružila svoju ruku dugih prstiju i ukrašenih vrhova noktiju
šljokicama.
- O, i meni je drago. – spetljao se dok se ustajao zapinjući za stolicu i
pokušavajući joj pružiti ruku. Čvrsto ga je stisnula. Osjećao je toplinu
njezinog dlana i nježnost njenih prstiju u njegovima. Njen miris koji je
dopirao do njega i kojim ga je blago zapuhnula, nadražili su mu nosnice i
izazvali dobro poznate trnce u kičmi. Pričekao je dok nije popustila stisak
ruke gledajući ga u oči. Zadržavajući rukovanje trenutak duže od uobičajenog
pitao se što reći sljedeće. Snaga misli, rekao je u sebi. I završio govoreći
si, jebene misli. – Kako to da si tu? Nisi sa drugima tamo, na večeri?
- Zakaj? Vendar sem želela da bi bila malo sama. – koketno je pomaknula kosu u
stranu gledajući ga. Njezine plave oči su ga netremice promatrale pa mu je
trebao koji sekund da se malo sredi i da je upita želi li možda sjesti s njim,
premda to baš i ne bi bila samoća kojoj se nadala.
- Zakaj pa ne? Ako nemaš nič proti. – naravno da nije imao. Zapinjući za noge
stolca, ponovno, ponudio joj je da sjedne sa njim i požurio kako bi joj izvukao
jedan od stolaca i kavaljerski joj ponudio da sjedne s njim. Izabrala je
stolicu do njega pa je potrošio još koji sekund dok joj nije izvukao stolac na
čiji je naslon položila dlan svoje ruke.
Uskoro im je prišao konobar noseći jelovnik u rukama. Ostavio ih je dok su
otvarali kožom uvezane stranice. Krajičkom oka ju je gledao dok je birala jelo
primječujući koliko je lijepa. I pomalo egzotična ovako visoka, s tim svojim
plavim očima. Izgledom i visinom neodoljivo ga je podsjećala na Eleninu
prijateljicu Leonardu. No nešto svjetlije puti i punijih usana, onako ravne
kose koja joj je padala niz ramena, imala je u sebi nešto nordijsko. Skoro da
bi mogla proći kao kakva Šveđanka. Recimo kao ona riba iz Abbe koja je pjevala
sedamdesetih godina.
- Kako ti je žena? – upitala ga je nakon što su naručili jelo.
- Elena? Dobro. Zapravo odlično. Postala je šefica u svom odjelu pa mi je
zapravo jako dobro.
- Super. Je tu?
- Tko, ona? A ne. Nisam je vodio. Rekli su moji u firmi da ćemo drugi put
organizirati seminar na kojeg ćemo moći povesti i svoje bolje polovice. –
pogledao je još nekolicinu prodajnih agenata koji su ulazili unutra. Smještali
su se tamo blizu ulaza ostavljajući ih još uvjek pomalo skrivene, na dnu
dvorane.
Trebala mu je koja minuta da se dovoljno opusti za nešto ležerniji razgovor sa
njom. Doskora razmjenjujući s njom iskustva kroz koja je kao prodavač prošao u
zadnjih godinu dana od kako se nisu vidjeli. Pa je saznao da je postala
voditeljica čak četvorice managera u svojoj grupi što joj je donosilo
poprilično veliku dobit. Bavila se samo sa prodajom, otvorivši vlastitu
agenciju i proširujući djelatnost prodajom još par proizvoda van ovoga.
Očigledno da joj je dobro išlo. Suprug joj je bio poznati slovenski kirurg.
Djeca, imala je dvojicu sinova, bili su stariji od njegove djece i obadvojica
su studirala. Za divno čudo, upisali su medicinu.
Nakon što im je stigla večera, povremeno bi razmijenili tek koju riječ,
pogledavajući na sat. Imali su dovoljno vremena s obzirom da je nastavak
slijedio tek iza osam, a kazaljke su se tek primakle sedmici.
- Lijepo te vidjeti, opet. – rekao je dok je ispijao svoj gutljaj crnog vina
kojeg su naručili. Skoro da je osjećao krivicu sjedeći preko puta ove plavokose
ljepotice koja ga je ljupko promatrala, budeći u njemu neutaživu želju da
odjuri gore u svoju sobu i isprazni se prije nego što napravi kakvu glupost.
Sljedećih više od pola sata razgovarali su općenito o stotinama važnih i
nevažnih sitnica. Ugodno se osjećao u njezinu društvu pijuckajući gutljaje vina
i izmjenjujući rečenice s njom. Njezin slovenski naglasak djelovao je
djelomično poput afrodizijaka na njega. Pa nije ni primjećivao da se prostor u
kojem su se nalazili napola ispunio prodavačima koji su se smještali za okolne
stolove i poput njega, povremeno pogledavali na satove iščekujući kraj
službenog djela za večeras.
- I mene prav tak veseli govoriti s tobom. Nisem te videla že dolgo časa. –
odgovorila mu je nakon što su svoje druženje počeli polako privoditi kraju. –
Neki si mi sam večeras. I meni je ovo puno, puno priče. Vedno eno in isto. Všeč
mi je najbolje leći v posteljo in dobro se pojebati.
Pogledao ju je kada mu je to rekla. Progutao je knedlu koja mu je na tren stala
u grlu i obliznuo suhe usnice.
- Ne mogu se ne složiti s tobom. – Pokušavao je naći riječi s kojima bi
nastavio rečenicu. Adelina je stvarno znala iznenaditi. Ovoga puta i više nego
što bi se uopće nadao i u svojim najsmjelijim maštarijama.
- Kako sex? Ti in Elena? – nije joj zaboravila ime.
- Pa bolje, mnogo bolje.
- Haha, vedno si bil delaven. – pružila je ruku preko stola i dosegnula
njegovu. – Skoraj bi te htela probati sama.
- Uh, bolje ne. Ne diraj lava dok spava. Ja sam ti kao ugasli vulkan, bolje dok
mirujem. – odgovorio joj je kroz smjeh, slušajući njene riječi koje su imale
djelovanje slično afrodizijaku. Boja njezinog glasa, oči koje su ga promatrale
na jedan poseban način i ruka koja je počivala na njegovoj, smućivale su mu
misli.
- Ne bojim se ja lavova. – primakla mu se skroz blizu. Osjetio je kako mu srce
lupa sve jače. A onda i njenu ruku dolje na svom bedru. Skoro da je spustio
glavu u želji da vidi tu njenu ruku koja mu je krenula prema preponama. A onda
ga nježno uhvatila za nabreklinu između nogu otkrivajući ga. Uhvativši ga
potpuno nespremnog. I da je htio nije mogao sakriti vrućinu i crvenilo koje mu
je nagrnulo u lice. – A ti jesi očitno lav. Videla sam da me gledaš. Zar ni
škoda samo se gledati?
- Uh, znaš biti direktna.
- Uvijek. Moja soba je 147, ali bumo se videli na tancu? Dođi, čakala te bom. –
ispijajući zadnji gutljaj svog vina i gledajući ga preko ruba čaše, nagnula se
blago prema njemu ustajući. Oblizujući suhe usnice, kimnuo joj je glavom.
Zatečen opet njenim dekolteom koji je ponudila njegovim očima. Kada je podigao
pogled susreo se sa njenim smješkom i jarko crveno obojenim usnama koje su
jednostavno mamile na poljubac. – Ne boste pozabili gospon, kaj ne?
- Da, ovaj ne, zapravo... budem, zapravo... – uzmucao se ustajući, zapinjući
ponovno za stolice kao da su se večeras urotile protiv njega. Njen zvonki smjeh
kao da se sitni, mali zvončići prosipaju po tlu, popratili su njegov pokušaj da
ju pozdravi na odlasku. Uspio joj je tek mahnuti rukom dok je odlazila, njišući
se blago u kukovima. Promatrao ju je kako se vrlo spretno, poput kakva skijaša
dok zaobilazi zastavice, kreće između sve većeg broja ljudi koji su ulazili u
dio restorana u kojem se nalazio s njom i gubi mu se iz vida. Nije se čak ni
okrenula udaljavajući se i nestajući kao da je nije niti bilo tu, s njim.
Osjetio je kako su mu leđa mokra i kako negdje duboko u sebi osjeća krivicu
flertujući sa tuđom ženom. Bože, nije mogao povjerovati da ga je uhvatila dolje
između nogu. Na tren se pitao, da nije pogrešno shvatio tu njenu nerazumljivu i
pomalo arogantnu kretnju. Možda je i maštao, ne jednom, o tome da se zatekne u
krevetu sa tom egzotičnom ljepoticom. Ali 0vo je prevazilazilo čak i njegove
najsmjelije maštarije. Na kraju krajeva, koliko je bilo pametno upustiti se u
jednu takvu avanturu. Već i ono sa Ksenijom izazivalo mu je povremeno nelagodu.
Znao je za mnoge ovdje da neće završiti u svojim krevetima. Ili barem sami. No
pokušavao je kada god je to mogao, posao i odnose u firmi držati na određenoj
distanci. Ali istovremeno, niz događaja pa i Elenina afera sa Tomislavom, ne
samo da je podizala nivo adrenalina u njegovim venama. Budila je neke instinkte
za koje je vjerovao da ima potpuni nadzor nad njima.
Sjeo je natočivši si još jednu čašu i gledajući u ostatke koji su ostali iza
njihove večere. Još uvjek je osjećao Adelinin miris parfema u zraku. Ali i
uzbuđenje dolje u preponama. Morao ga je rukom staviti u pravi položaj kako mu
ne bi smetao dok sjedi. Pa se i nasmijao sam sebi. Spetljao se poput kakvog
pubertetlije pred tom egzotičnom plavušom. I premda je čuo tolike priče o
vatrenim Slovenkama, niti najmanje se tome nije nadao od Adeline koja mu je,
susrečući je i na prethodnim seminarima, djelovala pomalo hladno i ukočeno
onako visoka i uspješna.
Taman je plačao večeru, pomalo osupnut cijenom koju mu je konobar rekao, kada
je vidio debeljuškastog Branka kako pogledom odmjerava goste i pronalazeći ga,
diže ruku u zrak. Koliko god razmišljajući o tome da ostavi neku napojnicu
konobaru koji je kupio tanjure, pribor i čaše, odustao je kada je još jednom
pogledao na račun koji je poput kakvog otrgnutog lista ležao na stolu ispred
njega. Izvukao je najveće novčanice iz novčanika i čekajući kusur, pokušavao
izračunati na kojoj razini bi se trebao nalaziti da može galantno platiti jedan
takav iznos i kao u američkim filmovima odmahnuti rukom konobaru kako bi
zadržao ostatak.
- Jebi ga, tražim te skoro sat vremena. Izvuk'o si se k'o pas. Očito da imaš
para kada si plačaš klopu a tamo sve gratis.
- Moš' mislit'. Jesi se ti bar napunio? – odgovorio je Branku koji se dogegao
do njega, povremeno gledajući iza sebe.
- Uh, nadoknadio sve one sate. E sad bih mogao i primit' onu svoju nagradu.
Kažu da bi moglo bit' bar pedeset 'iljadarki. Jebo te, ima žena da ne silazi sa
mene idućih mjesec dana, ha ha. Nego, je li se to meni učinilo ili si to bio sa
onom Slovenkom?
- Ma malo se popričali. – promrmljao je pomalo se diveći Brankovom oštrom vidu.
Obično bi znao vidjeti ono što ne bi trebao vidjeti, kao i čuti ono što ne bi
trebao čuti.
- Malo? – čuo ga je kako mu odgovara okrečući se prema konobaru koji je odmicao
od njih dvojice. Taman je zaustio nastaviti poput kakvog Sherlocka raspletati
klupko koje mu se učinilo sumnjivim, kada ga je Mario prijateljski lupio po
plećima i pokazao mu sat. Preostalo je tek desetak minuta do nastavka programa
i dijeljenja prvih nagrada i priznanja. Zanemario je Brankov zaključak kako je
Slovenka opasno dobar komad i kako on ne bi imao šanse kod nje, te ga poveo do
već polupraznog švedskog stola i dijela s pićem. Uzeo im je obadvoma po jedno
bezalkoholno crno, osječko pivo i povukao ga prema masi koja je punila dvoranu.
Uspjeli su se progurati na vrijeme do svojih sjedala i zauzeti mjesta prije
nego što je govornik najavio početak drugog dijela programa.
Nakon nekog vremena dlanovi su ga zaboljeli od pukog aplaudiranja dok su se
nagrađeni smjenjivali na bini ispred njih. Gromoglasno je popratio uspjehe
vlastite grupe. Branko je odista dobio svojih pedeset 'iljadarki. Sav se
isprsio dok se slikao sa bossovima iz Amerike i Njemačke, držeči poveliku
tablu, imitaciju novčanice sa napisanim i osvojenim iznosom. Silvio je,
očekivano, dosegnuo razinu Zlatnog managera. Ukočen poput generala i sav pun
sebe, nalikujući na kopiju Beckhama, zauzeo je nekoliko upečatljivih poza
izlažući se blicevima fotoaparata. A onda silazeći, razmijenio poljupce sa
Adrijanom koja je blistajući od sreće zakoračila gore, promaknuta u voditeljicu
marketinga.
Jebeš Hollywood, pomislio je u sebi Mario dok se i sam penjao pomalo zatečen
prozivanjem vlastitog imena i dobivanja brončanog statusa, nakon čega je
uključen u grupu managera u firmi. Skoro da mu je bilo žao što nije mogao
povesti Elenu sa sobom. Novčani bonus kojeg je dobivao, uz provizije u prošlom
mjesecu, dosegao je šestocifrenu brojku. Pa mu je skoro ispala iz ruku
improvizirana tabla od stilopora sa napisanim iznosom dok ju je primao. Dok su
fotoaparati blicali a aplauz ispunjavao dvoranu, rukujući se sa glavnima koji
su mu pružali ruke i čestitali mu, htio je samo što prije sići dolje. Rukovao
se i sa svojima vračajući se na mjesto. Drugima koji su mu dizali palac ruke
prema gore odzdravio je na isti način.
Sada već opušteniji i znatno bolje raspoložen, poput svih drugih, nagrađene je
dočekivao pljeskom. Bane je otišao među dijamantne. Rasim je postao
distributer. Angel iz Makedonije postao je srebrni. A onda se popela i ona.
Gledao ju je kako se penje, vitkih i izazovnih nogu. Blistava osmjeha i ponosna
držanja. Srce mu je brže zakucalo dok je gledao kako uzima prekrasan i povelik
buket cvijeća i plaketu, postajući direktoricom regije. Slikajući se i
osmjehujući se prisutnima dolje ispod njezinih nogu, mahnula im je rukom
dobivajući još glasniji aplauz. Mogao se kladiti da je u jednom trenutku pogled
uputila i njemu, osječajući kako postaje krut dolje i kako ga ponovno obliva
crvenilo. Skrenuo je pogled prema svojima no izgleda da onaj kratki pogled upućen
njemu nitko nije primjetio. Branko je bio previše obuzet plaketom i papirom na
kojem je stajala cifra koju je trebao primiti, izgubljen u slikama koje su mu
se stvarale u glavi. A ostali su i tako, poput kokošiju nakon što su se
dočepale svaka svog zrna, čekali da se sva ta gungula završi.
Potmula graja koja se širila dvoranom poput kakvog cunamija postajala je sve
glasnija. Pa očito svjesni sve većeg nestrpljenja da se radni dan konačno
završi, ekipa na bini u utegnutim odijelima konačno je donijela odluku završiti
današnje druženje, a kako drugačije nego ustajanjem svih prisutnih u dvorani i
pridruživanjem pjesmi koja je počela grmiti sa zvučnika: „Success is our way“.
Zrakom su zalepršale šarene zastavice nošene u rukama prisutnih. I trijumf kao
da slave oslobađanje Europe od pomahnitalih i mračnih Sila osovine. Tako
američki i tako oduševljeno. Elena bi rekla da joj tako nasmiješeni i euforični
djeluju kao pripadnici kakve nadrogirane sekte. Ali nije imala ništa protiv
povremenih vrtoglavo visokih novčanih bonusa i provizija koje je s vremena na
vrijeme dobijao.
Još uvijek okružen bukom ljudi koji su u grupama izlazili van, živo
raspravljajući međusobno, pokušao je nazvati Elenu. Nije mu se javljala pa je
to ostavio za trenutak kada dođe u sobu. Sa svojima se još koji trenutak
zadržao unutar sve praznije dvorane. Čestitali su si i pričekali dolazak svog
direktora, tipa koji je sa svojih tridesetak godina već bio poprilično visoko
rangiran u piramidi firme. Obavio je i tu formalnost lutajući mislima, pokušavajući
negdje primjetiti visoku, dugonogu Adelininu priliku. No nije je nigdje vidio.
Premda su ga njegovi pokušali povesti sa sobom, uspio im se opet spretno
izmigoljiti i izgubiti se u hodnicima prekrivenim debelim tepisima, po kojima
je nečujno koračao osječajući njihovu mekoću ispod potplata cipela. Tišina sobe
u koju je zakoračio kada je ušao, djelovala je poput kakvog blagotvornog obloga
za uši.
Raspremajući se i oblačeći nešto ležernije na sebe, nazvao je ponovno Elenu.
Osluškujući i brojeći zvuk zvonjenja sa drugu stranu. Pomalo raspaljene mašte
susretom sa Adelinom, glavom mu je proletjela slika vlastite žene sa
Tomislavom. Zapravo nije imao blage veze gdje bi se sad smucao. Te ga ne bi
ništa čudilo da je navratio do Elene. Srce mu je brže zakucalo pri pomisli da
bi mu se mogla javiti dok je Tomislav nabija odozada. Tako je nehotice krenuo
rukom prema preponama i prešao preko njega osječajući tvrdoću vlastitog
spolovila. Trznuo se kada je začuo Elenin baršunasti glas sa druge strane.
- Hej ljubavi, kako si mi? – pitala ga je poprilično vedrog raspoloženja.
- Pa, znaš kako je već na ovim seminarima. Sve je super, ali je bez veze bez
tebe. Sama si? – nije mogao odoljeti a da je ne pita.
- Ne nisam. Našla sam si jebača i dok ja peglam on me obrađuje odozada. – čuo
je njen topao i zvonak smjeh sa druge strane. Zagrizao je usnice osječajući
kako ga pomalo provocira. No dobro, nije bila s nikim. Pa je istodobno osjetio
i olakšanje i razočarenje. Jednu čudnu mješavinu osjećaja koja ga je pomalo
zbunjivala. – Budalo jedna, s kim bi bila? Peglam već pola dana mjesto da se za
vikend zabavljam kao ti. Jesi ti možda našao kakvu tamo?
- Tko, ja? Ma daj, hrpa ukravatiranih guzonja i komada koje bi ti prodale i
dušu za proviziju.
- Samo dušu?
- Uglavnom, jedva čekam da se ovo završi pa da dođem kući. Postao sam Brončani.
– djelovala mu je pomalo sumnjičavo s druge strane pa je pokušao osluhnuti boju
svog glasa osječajući pomalo krivicu. Kao da je mogla zaviriti kroz slušalicu
ili nekako doznati za večeru sa Adelinom. Kad bolje promisli, možda bolje da ni
ne sazna. Morat će Branka jedno vrijeme držati pod nadzorom.
- Super, super. Ljubavi, jesi sretan?
- Jesi ti sretna?
- Pa to si priželjkivao jako dugo, zar ne? Sretna sam. Zbog tebe. Vjerojatno si
onda dobio i...
- Ha ha, jesam. Neka to ostane malo iznenađenje. Uglavnom, vidječeš. Jebeno
dobra provizija za prošli mjesec. Možda, možda da pobjegnemo negdje kad se
vratim. Na dva, tri dana. Samo ja i ti. Negdje u toplice ili što ja znam. Bi li
htjela?
- Hm, zvuči jaaaako dobro. Kad?
- Kad god ti budeš za. – dolje je postajao sve tvrđi. Već joj je počeo
opisivati i gdje bi mogli otići i što bi joj sve mogao raditi. Zalegavši na
meku površinu kreveta, okružen polumrakom i svjetlom tek bočnih svjetiljki
pokraj kreveta, zavukao je ruku u hlače i obuhvatio ga rukama. Riječi su mu
počimale teći preko usana i počeo je tonuti u vrlo živo oslikane situacije u
svojoj mašti kada ga je ponovno prenuo njen glas sa druge strane.
- Hej, hej popaljenko. Peglam! Nemoj mi to raditi, postajem sva mokra dolje.
- Zar to nije super? – promrmljao je.
- Možda da sam u krevetu. Nemoj mi tamo još naskočiti na neku. Skoro da se
bojim što nisam tamo kad si ovako... ha ha, baš si lud.
- Da, jesam. – priznao je zaustavljen. Izvukao je ruku van. Zaustavio je dah na
jedan trenutak i uspravio se. Pogledao je na sat i vidio kako se kazaljke već
dobro primiču jedanaestici. – Ali kad se vratim, uzimamo slobodan vikend i
brišemo negdje.
- Neću zaboraviti što si rekao. – zašutila je s druge strane. Praveći stanku za
koje je slušao njen dah. Stvarno mu je nedostajala. Volio bi da je tu. – Volim
te.
- I ja tebe. – rekao je prije nego što su prekinuli. Osluškivao je još koju
sekundu zvuk prekinute veze i onda ugasio mobitel.
S druge strane vrata, jedva čujno, mogao je čuti potmulu glazbu koja je počela
dopirati odozdola. Da, ples. Tanc, kako je to rekla Adelina. Prisjetio se njene
ruke na svom bedru. Trenutka kada ga je dotaknula između prepona i obuhvatila
ga rukom. Ni sada nije mogao vjerovati da je to napravila. Spetljao se potpuno
pred njom. Kao da nije imao skoro pedeset. A uhvatila ga je u trenutku kada se
nečem takvom najmanje nadao. I otkrila ga. Skoro da je huknuo kada je osjetio
njenu ruku. Dotičući ga na takav način od kojeg je počimao ponovno osjećati
trnce kako mu gmižu kičmom. I zbog kojih je imao predosjećaj da će popustiti
najdublje skrivenim osjetilima u sebi, premda si je pomalo predbacivao nakon
ovog razgovora sa Elenom.
Nakon kraćeg razmišljanja, dvoumeći se što da napravi, da li da ostane u samoći
svoje sobe ili da krene dolje, odbrzao je u kupatilo i na brzinu svukao odjeću
sa sebe i istuširao se. Pažljivo se obrijao. A onda, tko zna iz kojeg razloga i
zašto, stavio gel za brijanje na međunožje i trljao ga dok mu bedra nije
prekrila mirišljava, bijela pjena poput snijega. Samom sebi je rekao da je
potpuno poludio dok je britvicom prevlačio preko površine kože strugajući
dlačice sa svoje pubične kosti. Ostavljajući samo glatkoću nakon prolaska
britvice. A kao da je i to bilo malo, pažljivo je, zureći u spolovilo i oko
njega, pobrijao dlačice ispod mošnji i mjesto između njih i nogu. Konačno je,
pomalo uplašen da se ne poreže oštrim, malim sječivima, obrijao i mošnje. Skoro
uživajući u svilenkastoj glatkoći koja je ostala iza svega. Obrisavši se, pogledao
se u ogledalo. Gol između nogu poput kakva dječarca i začuđen veličinom
vlastitog uda koji je ovako uređen štrčio još veći nego inače. Pogledavajući na
sat, oprao je zube i namirisao se čak i po onim mjestima po kojima nikada nije.
Djelomično zadovoljan, a djelomično se pitajući kojeg kurca to on radi,
provjerio je još jednom odjeću koju je izabrao za izlazak van. Počešljao je
kosu sada već pomalo nemiran i nervozan. I onda izašao van zaključavajući vrata
karticom, spremajući je u džep na hlačama. Odlazeći hodnikom, pogledavao je oko
sebe kao tat u trenutku kada kreće u svoj noćni, tajni pohod.
- Mario, jebo te, gorit' češ u paklu. – rekao je sam sebi i zakoračio
stepenicama prema dolje.
Nema komentara:
Objavi komentar