1311 NAGOVORENA XXXII

  

Eleni je srce još tutnjalo i upitala se na tren, je li je to osjećaj vara ili je trenutak prije osjetila uzbuđenje dolje u preponama. Zapravo ju je šokirala spoznaja da je takoreći reagirala na blizinu ženskog tijela i vreli dah prijateljice na resici svog uha. Trebao joj je trenutak kako bi shvatila da se grčevito rukama drži za površinu radne plohe iza svojih leđa.

Pogledala je kroz prozor prema suncu koje se polako spuštalo za obzor. Izgledalo joj je poput kakve ogromne narandže na nebeskom svodu, bojajući krovove kuća nijansom crvene i zlatne. Svjetlost se lomila pod sve većim kutom stvarajući sjene koje su se širile poput kakvih ogromnih prstiju najavljujući noć koja se spremala doći. - Gotova si? – čula je Marijov glas iza svojih leđa pa se okrenula prema mužu koji je već bio obučen u svijetlo plavu majicu i sako, ostavljajući dolje traperice i mokasinke. Ona se odlučila za kraću, bež suknjicu koja joj je dopirala do iznad koljena. Gore je obukla majicu bez rukava ukrotivši grudi ispod nje grudnjakom kojeg je izabrao Marijo. Zapravo je inzistirao da obuče izazovno donje rublje i samostojeće čarape, iako je samoj sebi rekla kako ne želi Tomislavu davati povoda da pokuša bilo što. No već i pri samoj pomisli da bi nešto probao osjetila bi napetost u bedrima. Ne znajući kako Mariju objasniti razloge zašto se hoće obući daleko jednostavnije i komotnije, popustila mu je. Još uvijek je osjećala mješavinu nelagode i uzbuđenja pri pomisli da će se tamo naći s njim i Leonardom. Koja je bila dovoljno zvrkasta da isprovocira i nešto više od puke proslave imendana. Pogotovo u trenutku kada joj muž nije u blizini. - Jesam. A vidim da si i ti. – odgovorila mu je i ostala stajati na mjestu dok ju je odmjeravao pogledom. Očito zadovoljan viđenim, nasmiješio se od uha do uha i prišao joj. - Prekrasna si. - Hm, možda bih ti i povjerovala da to ne kažeš svaki put. Ovako... ali lijepo je čuti. – prišla mu je koketno i zagrlila ga. Lijepo je mirisao. Osjetila je dobro poznati miris Cool Watera na njemu, miris kojeg je voljela. Još kada su se počeli zabavljati nabavila mu je Davidoff preko posrednika, s obzirom da se u ono vrijeme do kvalitetnih i poznatih marki dolazilo jedino shopingom u Grazu. Kroz sve ove zajedničke godine taj miris skoro da je postao dio njegove osobnosti. Stoga ju je pomalo i uznemirila spoznaja da isti miris koristi i Tomislav. Kada ga je jednom prilikom pitala kako to da ga koristi, odgovorio joj je da mu ga je preporučio upravo njen Marijo. – Nemoj zaboraviti poklon. - Obavljeno. Ako me Lea što pita, pravim se lud. Ti si birala. - Ne brini. Odlučila sam se za nešto što će sigurno koristiti. – pri tom se vragolasto nasmijala pitajući se na koji će način reagirati Leonarda kada joj uruči poklon i kada ga odmota. Ako je mislila da je samo ona opičena, nije u pravu. Već dugo se nije osjećala tako dobro kao zadnjih mjesec, dva. Nakon onoga u toplicama ne samo da je između nje i Marija sve kipjelo od strasti. Nego su i daleko spremnije pronalazili trenutke jedan za drugoga. Ponekad je to bio brzi poljubac u prolazu. Ponekad bi sjeli na klupicu ispred kuće, dok bi ih hlad velikog oraha zaklanjao od sunca. Držali bi se za ruke ili bi naslonila glavu na njegovo rame i jednostavno sanjarila. Povremeno bi se znali zapričati i onda bi govorili jedan drugome satima. Djeca su im već porasla i nisu im visili uz skute kao prije. Carmen, sve bliže osamnaestoj, češće je izlazila sa prijateljicama. A kada bi bila doma obično bi učila u svojoj sobici. Dado je upisao fakultet i dolazio bi povremeno preko vikenda. Sve više je nalikovao ocu no bio je karakterom bliže Eleni, ozbiljniji i povučeniji nego što bi trebao biti za svoje godine. Tako da su jednostavno imali više vremena jedan za drugoga. A kada bi završili u krevetu, svaki sljedeći seks bio je bolji od prethodnog. Skoro da je i zaboravila na ono iskustvo u kojem se našla između muža i Tomislava. No kada bi ga se sjetila osjetila bi žarenje među bedrima.

Samu sebe tada bi podsjetila da mora zadržati samokontrolu. Još uvijek se skanjivala mužu priznati da je imala već aferu sa Tomislavom i da joj to nije bilo prvi put. A onda je jednostavno odagnala takvu vrsti misli i prepustila se uživanju u danima provedenim sa mužem. Odlazeći sa posla radovala se svakom dolasku kući. - Ja bih prije to ostavio nama. Mogla bi... - Apage Satanas. Ne uvedi me u napast. – priprijetila mu je postavljajući kažiprste u križ. Nasmijali su se obadvoje pregledavajući nisu li što zaboravili. - Ih, teško je žabu nagovoriti da u vodu skoči. – rekao joj je i pljesnuo je po obloj guzi. Trenutak kasnije sjedili su u svom autu i vozili se prema mjestu gdje su ih čekali Leonarda i Tomislav. Sada su već obadvoje znali za njihov odnos. Nisu im predbacivali iako su smatrali da su si na ovaj način samo zakomplicirali živote. Zagonetka u cijeloj priči bio je Branimir koji ili nije znao za aferu svoje žene sa čovjekom kojeg je zaposlio i koji mu je sada već nadzirao prodaju za ovaj dio Europe, ili ga jednostavno nije bilo briga. Noć je polako zaodijevala prirodu tamom kada su se počeli primicati Vidikovcu, poznatom lokalnom turističkom odredištu. Nekada prije rata na vrhu Vidikovca stajao je planinarski dom sa stotinjak ležajeva i nadaleko poznatim restoranom „Jelen“ u kojem su odsjedali, tada visoko pozicionirani i skoro nedodirljivi, politički moćnici i poduzetnici tog vremena. Rijetke estradne zvijezde zabavljale su ugledne goste a kružila je legenda da je jednom prilikom, okružen odabranom svitom, u Jelen navratio i sam Maršal glavom i bradom. Tijekom nedavnog i kratkog rata nekoliko precizno usmjerenih granata srušilo je dom, na čijem mjestu je niknuo novi pod vrlo sumnjivim okolnostima i nepoznatim vlasnicima. Nešto malo veći i luksuzniji. Naravno, također i pod novim imenom. Te se tako na vrhu krova neonski plav i blještav već iz daleka mogao vidjeti natpis Vilin vrh. Sam vrh brda taj naziv nosio je stotinama godina prije nego što su ga komunisti promijenili u Jelenov vrh. Penjući se serpentinama asfaltiranom cestom uz čije su se rubove prema nebu dizale krošnje borova i jela, mogli su nakon nekoliko kilometara nazrijeti krovove vikendica. Nicale su jedna po jedna poput gljiva. Prvo političari, zatim sportaši, pa potom i estradne zvjezde i zvjezdice. Na kraju su se pojavili i novonikli poduzetnici načičkavajući kućice strmih krovova i velikih prozora svodovima, balkonima i terasama do granice neukusa. No kao da je tko i mario za to. Ubrzo se oko hotela stvorio pravi mali gradić koji je živio koji mjesec u ljetnom i koji mjesec u zimskom periodu. A onda bi priroda jedno vrijeme odahnula i utonula u spokoj bez prisutnosti ljudi. Nisu govorili, jednostavno uživajući u vožnji. Ili bi se moglo reći da je ona zapravo uživala. Mjesec je izronio sa istočnu stranu i prirodi dao nijansu prozračno plave koprene. Dolje u kotlini vidjela je naselja kao male rojeve krijesnica u tami. Svijetla su se pomalo palila i iz trenutka u trenutak bilo je sve više tih žarkih točkica koje su treperile u tami. Učinilo joj se da je između stabala uspjela primjetiti vitko tijelo košute kako mirno stoji i promatra ih dok su puzili uz brdo. Jedan maleni zeko uplašeno je pretrčao cestu bježeći pred svijetlima koja su mu se približavala. A kada su došli konačno na vrh pred planinarskim domom su zapazili tek par parkiranih auta. Restoran je bio osvijetljen i mamio ih je da se zaustave i uđu unutra. No skrenuli su nadesno i jednim od puteva uputili se prema grupi vikendica nasuprot zdanju na vrhu.

Tomislav im je relativno dobro objasnio kako doći do vikendice koju mu je ustupio neki njegov poznanik, inače muzičar koji je svirao većinom van granica zemlje i dosta dobro zarađivao. Ili je tako tvrdio. Skrečući još jednom desno pa lijevo, konačno su se zaustavili ispred vikendice na čijem dovratku je zelenkasto osvjetljen stajao broj 34. Tomislavova nova Honda, očigledni primjer novog statusa u firmi u kojem je uživao, stajala je parkirana pod visokom krošnjom jele. Parkirali su se do njegovog auta. Dok je otvarala svoja vrata primjetila je kako se vrata na vikendici otvaraju bacajući široku traku svjetla prema njima. Nije uspjela pravo ni zakoračiti napolje a Tomislav joj je pružao ruku pozdravljajući je i pomažući joj da se iskobelja sa sjedala. Svjež zrak ispunjen mirisom crnogorice joj je godio i budio čula. - Hej ljudi, pozdrav. Već sam se pitao gdje ste zapeli. Ela, lijepa kao i uvijek. Skoro da bi se zamijenio sa Marijom. – komentirao je odmjeravajući je pogledom. - Ma da. A mome bi dao plavušu? – podrugljivo ga je pitala. Marijo je pokupio njihove stvari i krenuo pozdraviti prijatelja. - Koju plavušu? – pitao je pogledavajući ih. - Ma pusti Elenu. Što će ti plavuša uz ovakav komad žene. - Komad? Jadne smo nas dvije ako nas gledate samo kao komade. – nije mogla ne odgovoriti mu. Pokazao im je rukom prema otvorenim vratima i pozvao ih unutra. - Niste vi bilo kakvi komadi. Zbog takvih žena su se nekada davno vodili ratovi. - A da se mi dotaknemo kakvih mirnodopskijih tema? Gdje ti je Leonarda? – ubacio se u razgovor Marijo hodajući iza njih. – Mislim plavuša. - Plavuša radi dok se vi zajebavate. – čuli su njezin glas nakon što su ušli u hodnik kamenom popločenih zidova. Dočekala ih je u dnevnom boravku, kojeg je krasio ogroman kamin u kojem je veselo pucketala vatra. Oko kukova je stavila kecelju. Ali daleko od toga da je djelovala poput kakve seoske kuharice obučena u bijelu, svilenu košulju širokih rukava i izraženog dekoltea, dok joj je crna suknja sa razrezom padala elegantno do iznad koljena. Noge su joj bile obuvene u štikle poprilično visokih i tanahnih peta te se Elena djelomično divila Leonardinoj sposobnosti da u njima elegantno hoda poput manekenke. I sama je probala jednom prilikom izdržati nekoliko sati u takvim cipelicama no zaradila je samo bolove u listovima i čudan osjećaj da ako napravi samo jedan pogrešan korak, pljusnut će nosom na tlo. – Hej mačko, baš bi me naljutila da nisi došla. - Znam. Kada ti naperiš nešto, teško da ti se može razumno reći ne. Mogu pomoći? - Možda da si došla prije. Ovako si se izvukla, lijo. – priprijetila joj je kažiprstom i kikotavo se nasmijala. – Vi mudonje sjedite ovdje dok ne pripremim stol za večeru. A ti ako hočeš, možeš mi pomoći da postavimo večeru. Kimnula joj je glavom i krenula za njom. Zaokružila je pogledom po unutrašnjosti kućice primječujući da je sve unutra namješteno sa stilom i skupo. Debeli, čupavi tepih ispod mramorom popločene površine velikog stola. Ogromni kožni trosjed, dvosjed i fotelje. Par slika na zidovima koje su mogle prikazivati bilo što rađene apstraktnim i šarenim stilom. Te improvizirani, veliki violinski ključ koji je služio kao vješalica. Na suprotnom stranu boravka smjestio se ogroman televizor čije su bočne strane krasila dva okomita i visoka zvučnika te pregršt elektronike ispod njega. Na modernom regalu, čije su mjestimično pričvršćene police za zid bile ispunjene knjigama, mogla je vidjeti i slike, očito, vlasnika vikendice. Duge kose i zulufa, djelovao je poput kakva metalca iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na jednoj od njih vidjela ga je u društvu dvije zamamne, crnokose ljepotice. Obiteljskih slika nije bilo. Ostavljajući onu dvojicu iza sebe stigla je prijateljicu koja ju je odvela do male kuhinje ispunjene mirisom pečenog mesa i krumpira. Kuhinja premda mala izgledom se doimala podjednako atraktivnom i skupom kao i ostali namještaj kojeg je mogla vidjeti oko sebe. - Mmmm, uf baš miriše. Izgleda da si se potrudila. - Naravno. – pogledala ju je ova i nasmiješila se od uha do uha. – Ja sam već sva gladna od gledanja.

Sva sreća da je skoro gotovo pa ćemo moći za stol. Juha je već fertig. Pri tome joj je glavom pokazala prema malom stolu smještenom pri dnu kuhinjice i četirima stolcima. - Ti postavi stol. Suđe ti je ovdje gore. Pomagala je gledajući prijateljicu koja je spretno i brzo zgotovljavala ostatak večere. Kao da ovdje nije bila prvi put. Isprva joj se učinilo, a onda je primjetila da Leonarda odista tiho pjevuši pripremajući im obrok. Sretna je, proletjelo joj je kroz glavu. Kolikog god da je njezinoj vezi sa Tomislavom prilazila sa povelikom dozom sumnje, smatrajući kako je malo neprimjereno da muža vara sa čovjekom kojem je njezin Branimir vjerovao, gledajući je ovako sretnu skoro na pragu pedesetih, osjećala je da je zapravo zaslužila biti ovako sretna. Unatoč dobrom financijskom okruženju u kojem je bila, ne jednom vidjela ju je kako zamišljeno i odsutno gleda u prazninu kada bi bile zajedno. Nije ju ništa pitala. Ona joj ništa u vezi toga nije govorila. Idila sa Branimirom ako je i trajala, uvenula je već godinama prije. Kada se dogodilo i zašto, nije mogla dokučiti. Da li je u pitanju bila neka druga žena, spolna nemoć ili jednostavno nezainteresiranost, nije mogla naslutiti. Da li je to bio razlog zašto se upustila u onu aferu u kojoj je i nju povukla sa sobom, nije mogla sa sigurnošću znati. No da je taj događaj, koji je i njoj pokazao koliko zapravo slabo poznaje sebe, bio okidač koji ju je nepovratno promijenio, skoro da je bila sigurna. Onaj njezin pogled u očima. Onaj sjaj u njima i način na koji je izgovorila riječi kojim je pokazala želju da i nju u tom trenutku vidi uzetu i nabijenu na kurac, bile su ispunjene koliko strašću toliko i nekom nijansom osvete. Kao da se radovala tom prelasku granice normalnog i koraku u svijet strasti koju nisu do tada nikada iskusile na taj način i sa drugim muškarcima. Bože, koliko je toga već bilo iza nje. Kao da je od tada prošlo dvadeset a ne skoro tri godine. Završavajući u nedavnom kovitlacu strasti u koju je povukla i muža. Dva dana nesputanog i divljeg seksa sa dvojicom muškaraca. Jednim kojeg je voljela toliko da je skoro osjećala bol u grudima. I drugim koji joj je postajao drag na jedan način kojeg je još uvijek u svojoj glavi nazivala perverznim i kojeg se bojala pitajući se može li se voljeti dvojicu muškaraca. Ili je to samo strast. Neka druga ona koju je Tomislav znao probuditi i povući iz nepoznatih dubina nje same. Skoro da se u trenucima kada bi se našla sama s njim osjećala poput kakve adolescentice koja tek otkriva čari tjelesnosti. Djelovao je na nju poput kakvog nektara koji je dugo nakon konzumacije ostavljao svoj okus na nepcima. I nakon nekog vremena budio želju za još. - Gotovo je. Zovi onu dvojicu. – prenula se iz misli kada je čula Leonardu. - Super. Sad sam već i ja pomalo gladna. – mljacnula je gledajući kako Leonarda slaže posudu sa juhom, koja se pušila, na stol. Ona dvojica su utonula u živi i smijehom prošaran razgovor. Ponadala se da nisu njih dvije bile njihova tema. Spremno su se dignuli kada ih je pozvala i pridružili se njima za stolom.

Zveckajući posuđem i srčući vrelu tekućinu, tu i tamo bi razmijenili po koju riječ dotičući se uobičajenih tema vezanih za poslove koje su obavljali ili vrijeme koje se znatno proljepšalo i donijelo sunčane i tople dane. Dok su došli do mirisnih i dobro pečenih komada mesa i krumpira čija je boja jednostavno budila apetit, razgovor je već vrludao oko daleko zabavnijih tema. Leonarda i Tomislav su naizmjenično ulijetali sa šaljivim upadicama i komentarima dodirujući se povremeno rukama. Krišom je pogledavala poglede koje su izmjenjivali. Onom tipičnom ženskom intuicijom mogla je osjetiti kako je njihov odnos i dublji nego što su mislili. Pitala se samo, jesu li njih dvoje svjesni da su uvelike prešli onu granicu koja ih je činila „samo“ ljubavnicima. - Pomogneš mi da se riješimo ovoga pa da se možemo okupiti u dnevnom? – upitala ju je nakon što su završili sa večerom. - Naravno. – spremno je odgovorila i pridružila joj se u pospremanju suđa dok su njih dvojica, nakon što su se dokopali hladnih piva iz fižidera, ponovno otutnjali u prostoriju do. Dok su ispirale suđe toplom vodom i spremale ga u perilicu, šutjele su jedan trenutak ništa ne govoreći jedna drugoj. - Drago mi je da si došla. – prva joj se obratila Leonarda na što je samo kimnula potvrdno glavom i nastavila sa odlaganjem suđa u otvorenu perilicu. Šutile su jedno vrijeme pospremajući suđe sve dok nisu bile gotove. Brišući konačno vlažne ruke ruke krpom, okrenula se prijateljici i toplo je pogledala. - Drago mi je da si me pozvala. – kako jednostavno nije mogla odšutjeti, naslonila se na kuhinjski element iza svojih leđa i pogledala zelene oči žene s kojom je dijelila mnoge godine života i tajne koje su znale samo njih dvije. – Zna li Branko da si ovdje, s Tomislavom? - Isto kao i ja gdje je on. Ne znam da li ga je uopće i briga. – zamišljeno je pogledala negdje prema gore i otpuhnula pramen kose koji joj je pao preko oka. – Klincima sam rekla da izlazim sa tobom večeras. Sumnjam da će me čekati ako i zaglavimo. - Znači, opet se vadiš na mene. – zasmijuljile su se jedna drugoj pogledavajući se ispod obrva. – Držiš li uopće to s njim, mislim Tomislavom, pod kontrolom? - Lutko, mislim da sam kontrolu nad bilo čim već davno izgubila. I vjeruj mi, prestara sam već za ta selfcontrol sranja. Ponekad, dobro je malo prepustiti se. Osjetiti kako ti život ponovno struji kroz vene. A Tomislav očito zna dirnuti tu žicu kod nas žena. Nekad smo ja i... – zastala je jedan tren kao da pokušava naći pravu riječ s kojom bi nastavila započetu rečenicu. - ... no možda to više nije ni važno. Vjerujem da obadvije prolazimo kroz jednu fazu ponovnog buđenja. Igrom slučaja to je pokrenuo Tomislav u nama obadvima. Ti možda imaš više sreće s obzirom da je tvoj Mario pravo zlato pa ti ne bi ni zamjerio kakvu avanturu sa strane.

Čak mislim da bi ti se i pridružio, što je tako seksi. Skoro da bi ga i ja zajahala. - Baš si pukla. Nije ti dosta jedan? - A tebi? – upitala ju je i pogledala na takav način da je osjetila čudno žarenje u dnu želudca. Osjetila je kako joj lice boja crvenilo i dotiče vrućica pa je skrenula pogled pokušavajući primjereno odgovoriti. Kada ga je podigla prema Leonardi skoro da se brecnula zbog blizine na koju joj je prijateljica prišla. Skoro se međusobno dotičući grudima, stajale su koji sekund nepomično okrenute jedna prema drugoj. Mogla je osjetiti topli Leonardin dah na svom licu. Vidjeti dubinu zelenila u njenim očima kakvu do sada nikada nije primjetila. Miris njene kose i parfema kojeg je koristila. Polako, skoro teatralno, nagnula se prema njenom licu, tik do njenog uha. – Ela, a tebi? Dokle misliš sputavati onu pravu sebe i uskraćivati si pravo da budeš ono što zapravo i jesi, žena? Zašto čekati kada je život uvijek tu i uvijek sada? Zašto robovati navikama i ostati okovana pravilima koje su pisali muškarci? Zašto ne pustiti toj vještici u sebi da poleti i osjeti slobodu? - Možda zato što te zidovi samokontrole čuvaju od demona. – uspjela je izustiti dok joj je srce počimalo tući sve jače poneseno polutihim, ženskim glasom koji ju je napola hipnotizirao. Duboko je udahnula pokušavajući unijeti bistrinu u misli koje su joj se počimale kovitlati u glavi. - Možda bi se trebala više čuvati demona koje nosiš u sebi. Iako, čak ni vrag nije crn tako kako znaju reći. Obično je prije tamo gdje misliš da ga nema. Dok se odmicala od nje ostavljajući je čvrsto naslonjenu na drvenu površinu iza svojih leđa, prpošno se okrenula i pogledala prema dnevnom boravku. Kao da se vratila ponovno u ovu dimenziju. Eleni je srce još tutnjalo i upitala se na tren, je li je to osjećaj vara ili je trenutak prije osjetila uzbuđenje dolje u preponama. Zapravo ju je šokirala spoznaja da je takoreći reagirala na blizinu ženskog tijela i vreli dah prijateljice na resici svog uha. Trebao joj je trenutak kako bi shvatila da se grčevito rukama drži za površinu radne plohe iza svojih leđa. - Ne treba ga povlačiti uglavnom za rep. – nadovezala se na maloprije rečeno. Iako joj ni samoj nije bilo jasno što je pod tim mislila. - Draga moja, o tom smo trebale voditi računa prije nego što smo ga cimnule. Nego, idemo do one dvojice prije nego što se urokaju pivama. Trebat će nam kasnije. Potom se izgubila ispred nje odlazeći u dnevni boravak. Zakoračila je i sama za njom. Njen Marijo se kesio od uha do uha na neku Tomislavovu doskočicu. Pozvao ju je k sebi kada je ušla, odmahujući rukom na Tomislavovu konstataciju kako se očito dobro brine o njoj čim uspjeva zadržati tako vitku liniju. Osobno je mislila da malo pretjeruje. Ali nije ništa rekla. Leonarda je sjela do Tomislava, nasuprot njih dvoje. Ležerno je jednu svoju ruku stavila na njegovo bedro. Ako je i pokušavala, nije uspjevala prikriti njihov sve prisniji odnos.

Nakon što su otvorili butelju vina i popili po koju čašu, raspoloženje se dodatno popravilo pa su se uskoro veselo smijali, dotičući se stotinu različitih tema. Tek punih sat vremena kasnije sjetila se donešenog poklona i odlučila ga pokloniti prijateljici. Prigušeno su se smijali ona i Mario čekajući njenu reakciju na dobiveni poklon. Kidajući ukrasni papir vragoljasto ih je gledala sumnjajući na neku podvalu. No nakon što je otvorila kutiju prsnula je u smijeh vadeći iz nje muško spolovilo zavidne veličine. Dotaknuvši gumb sa donje strane odmjerila je pogledom vibrator koji je jedva čujno vibrirao u njezinoj ruci. - Misliš da će mi ova veličina biti ok? - Ako ga budeš gurala tamo gdje treba, trebala bi. – odgovorila je na prijateljičino pitanje. Na što su se svi četvero nasmijali. - Znači, ne u uho ili nos. – bio je Leonardin odgovor što je izazvalo novu salvu smijeha kod svih četvero. Trebalo im je neko vrijeme da nastave razgovor bez smijeha od kojeg su se grčevito tresli. Nakon što su ispraznili bocu vina, Leonarda im je donijela i tortu koju je napravila za prigodu njenog imendana. Nazdravljajući joj, razmijenili su želje ostavljajući nekoliko za rođendan kojeg je trebala imati za par mjeseci. Bilo je samo pitanje proslaviti ga ponovno ovdje ili pronaći kakvu drugu lokaciju. - Ljudi da se ne bi sve svelo samo na hranu i piće, možda malo zabave? – pitao ih je Tomislav ugodno zavaljen u trosjed i pridržavajući Leonardu koja mu se naslonila na prsa. - Ples ili tres? – reagirao je Marijo. Elena ga je bubnula blago laktom ruke kako bi spriječila da ne izvali još koju glupost. - Ni jedno ni drugo. Hoćemo belu ili poker? - Karte? Jebi ga, nas dvoje i nismo baš neki kartaši. – Marijo ga je pronicljivo pogledao. - A što bi onda ti? Čovječe ne ljuti se? - To bar znamo igrati. Jesi za? – upitao ju je nesigurno dobro znajući da nije bila sklona niti kartanju, ali niti kakvoj drugoj igrici na komadu kartona. - Pa ako su svi... – započela je gledajući ih jedno po jedno. Osjećala se raspoloženo i opušteno. Zadnji puta igrala je tu igru dok su joj djeca još išla u osnovnu. U večernjim satima, kada bi se okupili ispred televizora na kojem kao i obično nije bilo ništa osim repriza davno repriziranih repriza, okupili bi se svi četvero bacakajući kockice i skakučući do malenih kućica označenih na šarenoj površini kartona. Bili su to rijetki trenuci kada bi se zajedno okupljeni odvojili od svijeta. U ovome trenutku činilo joj se to toliko davno. I šašavo privlačno. - Naravno. Samo u što ćemo igrati? Pare? – upitala ih je Leonarda. - Ma jebeš pare. U to svi igraju. Hoćemo na skidanje? - Skidanje? Ma daj... – prva je reagirala Elena. ... –tako nisam igrala ni kad sam bila curica. - E pa sad ti je pravo vrijeme da počneš. – nutkao ju je Tomislav. Ispijajući nekoliko gutljaja crne tekućine i nadolijevajući ostalima zagledao se u njene oči od čega je osjetila vrućinu kako joj struji kičmom. – Siguran sam da niste igrali to do sada na takav način. - Ti očigledno jesi. – morala mu je jednostavno odgovoriti. – Mislim, da skidamo jedan drugoga tu? Pa na kraju da igramo goli i buljimo u vaše visuljke? - Možda ne bi bili visuljki. – nadovezao se Tomislav na njeno pitanje i vragolasto ih je pogledao. Nasmijavši se kimnuo je glavom prema Mariju i Leonardi. – Zna biti skroz seksi. Kada netko nekoga pojede, onaj drugi mora skinuti dio odjeće. Zapravo taj dio odjeće skida onaj koji je pojeo figuricu. Možemo igrati u parovima, ja i Leonarda i vas dvoje protiv nas. - Zvuči cool. I šta kad vi nas ili mi vas skinemo do gola? – sada je pitao Marijo. Pogledala ga je začuđena. Zvuči li to njoj kao pristanak? - E, onda ja objasnim kako dalje. Što ti kažeš Lea? - Ja sam uvijek za akciju. - Ti nisi normalan. – sada se obratila mužu. – Sljedeće može biti samo... - Ma daj, to je samo igra. – pogledao ju je onim svojim pogledom. Najradije bi ga poklopila rukom. – Usput, šta nas briga. Tu smo sami u divljini, možemo se malo i opustiti. Htjela mu je uzvratiti ali ju je Leonarda prekinula. - Što si takva kukavica? Neće se nitko ovdje zacrveniti od malo sisa i guzica. A usput ako i vidim kurac tvog muža, nemoj misliti da ću se udati za njega. Sada si mi dala zamjenski pa ne moram brinuti da mi može zafaliti. – pri tome je podigla spolovilo kao da im prijeti njime.

Kako su se svi troje nasmijali, pridružila im se i ona govoreći si kako nije normalna. Osjetila je kako je crvenilo ipak preplavljuje i kako nesvjesno poseže rukama za rubovima suknje i povlači je preko koljena. - Dobro, ja odoh po figurice i ploču. Gledala je Leonardu kako odlazi. Je li to ona već ranije pripremila? Prevrtala je još uvijek pitanje u svojoj glavi kada se vratila natrag. Smještajući se udobno oko malog stolića, napravili su dovoljno mjesta kako bi pravokutni, šareni kartončić sa označenim kružnim poljima stavili ispred sebe i postavili figurice. Ona se odlučila za crvene. - Malo ću prigušiti svjetlo da nam bude romantičnije i ubaciti još koju kladu da nam bude toplo. – obratio im se Tomislav i napravio rečeno. Pa im se pridružio udobno se smještajući uz Leonardu. Bacajući kocke osjetila je da jedva primjetno osjeća tiho kljucanje u donjem dijelu trbuha. Nervozu je nastojala prekriti natočivši si još jednu čašu vina. Što joj je malo odagnalo nemir koji je osjećala ali zato ubrzalo krv. Pogledavajući na Tomislava koji joj je s vremena na vrijeme znao dobaciti pogled kojim je govorio glasnije od izgovorene riječi, prekorila se zbog želje koja se pojavila u njoj. U jednom trenutku primjetila je i pogled kojeg je Leonarda uputila njenom mužu. Da li joj se to samo učinilo ili je vidjela i nešto više od puke zaigranosti u njenim očima? - Moja si. Jedem te. – prenula se kada je čula Marijev glas pokraj sebe. Zaskočio je Leonardinu figuricu i maknuo je u stranu. - Biraš dio odjeće koju skidaš na njoj. – uputio ga je Tomislav. - Stvarno? Bilo koji? - Bilo koji. Ali samo jedan. Čarapa, košulja, traka za kosu. Dozvoljeno je skinuti samo jedan. - Što ti biraš? – pitao ga je ponovno. - Hm, ako već biram... ajmo prvu košulju. – na kraju se odlučio i primaknuo ispred Leonarde. Krako je pogledao prema Eleni no kako ga je samo mirno gledala zaustavljajući dah i osluškujući vlastito srce koje kao da je za nijansu zakucalo jače, promatrala ga je kako prstima otkopčava jedan po jedan gumb Leonardine košulje. Ova se namjestila širokog osmijeha promatrajući ga. Sjedila je mirno dok joj bijelo platno nije povukao sa ramena i ostavio je u čipkastom, crvenom grudnjaku. Ovako ogoljene grudi su joj još više dolazile do izražaja. Možda joj se samo učinilo, ali kao da je i kod prijateljice primjetila kako joj se grudi dižu i spuštaju više od uobičajenog. - Dobro, dobro. Sad kad si joj dobro odmjerio sise, vraćaj se u igru. Na meni je red. Ako bude sreće... Jes! – pobjedonosno je uzviknuo Tomislav sklanjajući Eleninu figuricu u stranu. Zagrizla je usnice predbacujući si što nije bolje gledala. Možda je varao. Zar je mogao tako brzo i odmah skočiti na njenu figuricu? – Ja biram... čarapu. Malo se čak ukočila dok joj se primicao. - Mogao bi i ti početi sa košuljom. – malo je ustuknula dok je rukama već kretao prema njenim koljenima.

Pogledala je Marija no sjaj u njegovim očima pokazivao je samo radoznalost i dozu uzbuđenja zbog koje mu je mogla početi već zamjerati. I onaj put u toplicama i sada, imala je osjećaj kao da je nagovara na te korake, na te ustupke kojim je odmicala sve dalje preko nekih granica. Skoro da se plašila onoga što bi je moglo čekati sa drugu stranu. - Pa tvoj muž kreće odozgora, meni se više sviđa odozdola. Nije valjda da se nečeš pridržavati pravila? Nema varanja. – upozorio ju je. Pogledala je prema Mariju no on je samo sa sve većom dozom uzbuđenja pogledavao prema njoj. Leonarda joj se čak malo i podrugljivo nasmiješila. Što ju je svakako samo motiviralo da napravi taj korak dalje. - Nisam normalna. – rekla je samoj sebi prije nego što se udobnije naslonila dopuštajući da joj Tomislav nježno razdvoji koljena. Osjetila je kako njegov topli dlan polako prelazi po svilenoj površini čarapa sve dublje ispod. Kako joj se penje uz bedra i pomalo podiže rub suknje prema gore. Zagrizla je usnice osječajući kako joj godi njegova ruka na unutrašnjoj strani bedara. I taman kada je imala osjećaj da će se nastaviti penjati do njezinog međunožja, zaustavio se na onom rubu gdje su joj čarape bile zaljepljene za površinu kože. I povlačeći ju prema dolje, počeo skidati njenu čarapu sa nogu. Rolao ju je prema dolje sve dok nije došao do njenih listova. A potom, ispravljajući joj nogu svukao je do kraja. Pogledi su im se sreli u trenutku kada je čarapu jednostavno bacio na pod. Oči su mu gorjele onim pohotnim sjajem. - Sada sam ja na redu, konačno. – umiješala se Leonarda prekidajući tu nit njihovih pogleda. Susrečući se sa zelenilom njezinih očiju primjetila je sličan bljesak uzbuđenja. I nekako shvatila da je ona bila jedina koju slijed igre nije poveo u tom smjeru. Leonardini vitki prsti uhvatili su kocku i zavrtili je po površini mramornog stola. Dok je kocka odskakala i neizvjesno se naginjala na jednu od ploha, pogledavala je prema trojci koja se zabavljala.

Prema mužu koji je ispijao još jedan gutljaj vina i nazdravljao im, pitajući ih hoće li morati skidati Tomislava ako zaskoči njegovu figuru. Pema Leonardi čija se suknja podigla prema gore otkrivajući joj bedro sve do ruba samostojećih čarapa koje je imala na sebi. Sumnjala je da Marijo nije primjetio taj detalj na njoj no za divno čudo nije mu zamjerala. A onda i prema Tomislavu koji je, bacajući kocke kada bi došao red na njega, bockao njih dvoje obečavajući kako će Mariju skinuti ženu prije nego što on skine Leonardu. Nije računao na to da bi njih dvije možda mogle skinuti njih dvojicu prije. Bilo je pitanje samo što je sljedeće kada dođu do trenutka kada skinu i zadnje krpice sa sebe. Došavši mislima do tog trenutka osjetila je kako joj se adrenalin u venama konačno pokreće i kako nervoza u njenom želudcu prepušta mjesto onom poznatom uzbuđenju koje ju je povlačilo uvijek korak dalje. I koliko god puta samoj sebi rekla kako će stati i ostati s ove strane duge, nekako ju je splet okolnosti ili sudbina pogurala prema naprijed. A onda bi se poput Doroty našla u svijetu s onu stranu duge. Kao što joj je koji trenutka prije rekla Leonarda, najgori demoni njene duše krili su se u njoj. I nagovorena da napravi taj korak, zakoračila je i više ništa nije bilo kao prije. O svemu tome prestala je razmišljati kada je došao red na nju. Uhvativši malenu kocku i bacajući je na stol, duboko je udahnula i zakoračila ponovno još jedan korak dalje. Kao i figurica na šarenoj površini kartona. Pomičući Tomislavovu u stranu.