1324 NEZABORAVNO

 

Prošlo je dosta vremena od kada smo zadnji put upoznali nekog člana s našeg portala. Ovoga puta bio je to pun pogodak. Iako mogu reći da dosta komuniciramo sa našim članovima, što mi je iznimno drago, ovo je došlo toliko spontano kao nikada do sada.

Dogovorili smo se kako će doći do nas iako moram priznati da je doista podalje od Karlovca, ali pošto je taj put bio, mogli bi reći, u blizini poslane poruke su napravile svoje i poklopilo se vremenski da smo i suprug i ja mogli dočekati našeg, još uvijek "nepoznatog", prijatelja.

Dogovor je pao da ga sačekamo kod naplatnih kučica u Karlovcu. Ugledala sam njegov auto. Već je stajao kraj njega i vrlo srdačno nam pošao u susret. Suprugu je pružio ruku, a mene...ma, dogovor je bio ako se ikada sretnemo da ćemo se onako od srca zagrliti i poljubiti ( naravno u obraz ).

E, sad ono što se dogodilo od prvoga trenutka kad smo se sreli, pa na dalje.....mislim da ćemo svi troje dugo pamtiti.

Nabadajući štiklama prema njemu sakrila sam pogled ispod naočala. Promotrila sam ga!

Duža crna kosa, zavezana u rep....traperice...tenisice...i ta...crna košulja...ufff.....osjetila sam kako mi se srce penje u grlo. Jednostavno bio je moj tip muškarca. Visok, muževan...srdačno mi je raširio ruke i ja sam se prepustila njegovom nježnom zagrljaju.

Te tople oči kao da su mamile da se duže zagledam u njih...no, o tome ću malo kasnije!

Neka čudna aura se nadvijala nad njim i poput pauka tiho plela svoju mrežu iz koje kao da se više nije niti moglo niti htjelo natrag.

Nakon kraćeg dogovora gdje ćemo sjesti na piće, otišli smo na jedno mirno mjesto van grada, udobno se smjestili, ponaručivali tko što hoće i razgovor, riječi naprosto su tekle između nas. Činilo mi se da sam sve bliže tom dragom, šarmantnom muškarcu s kojeg teško da sam mogla skinuti pogled. Zapravo, pogledi su nam se cijelo vrijeme sretali preko stola...smješkali smo se jedno drugom, a u mojoj glavi su se rojile misli kako ga želim ponovno dotaknuti.

Ti vitki, nježni prsti...glas koji je odzvanjao u mojoj glavi...zapravo željela sam ga blizu sebe. Pomaknuti taj nestašni pramen koji mu je pao na lice.

Moram naglasiti da je ovo trebao biti samo neobavezan razgovor i upoznavanje našeg člana s kojim smo se počeli dopisivati još od Valentinova.

Dakle...da se vratim na mjesto gdje sam stala...

Ustala sam od stola i krenula unutra u restoran pošto sam morala nešto poslovno dogovoriti i baš dobro da je bilo tako jer sam osjećala neku čudnu drhtavicu kroz tijelo, želju koju nisam baš mogla posve kontrolirati, a najmanje sam htjela da ju on osjeti baš na prvom susretu. No i na njemu se dalo itekako vidjeti koliki fluid je bio između nas u zraku. Doista je bio pravi muškarac i gentleman i o tome bi vam mogla pričati satima, ali izdvojit ću dijelove urezane u pamćenje te večeri jer ostalo se možda ne bi niti moglo razumijeti.

Kada sam se vratila za stol zamolila sam ga da se premjesti kraj mene. Bijeli stolnjak koji nam je sakrivao ruke dozvolio je ponovni dodir dva tijela. Trebalo je doista puno samokontrole da se ne počnemo ljubiti i dodirivati ovdje pred svima. Željeli smo se.....istinski, jako.

Suprugov osmjeh mi je govorio koliko mu je drago da smo na istoj valnoj dužini. Par puta sam ga priupitala da li želi ili mora krenuti ali je uzvratio odgovorom upravo onakvim kakav sam najviše željela čuti: "Ne, ne nikako. Imam vremena. Jedino ako je vama problem"

Pomislila sam.....ma kakav problem, nema...ne postoji problem...željela sam još biti u njegovom društvu jer sam se osjećala toliko opušteno kao da smo stari znanci. S tim se samo već svake sekunde pojačavalo moje, već doista jako uzbuđenje.

Jednom riječju bilo nam je predobro. Pao je daljnji dogovor da iz predgrađa gdje smo bili preselimo u grad jer je bilo već kasno, pa je suprug predložio jednu dobru pivnicu za koju je znao da još u ovim kasnim satima radi. Ustajući od stola obojici sam u očima čitala onu želju...želju za hoticom! Mmmmmm.....kako je to samo godilo...

Krenuli smo put grada, ali ovaj puta ja u autu s NJIM, a moj suprug ispred nas. Ostali smo sami, upalio je radio. Svirala je neka vrlo ugodna glazba, ali da me pitate koja......uff....ne znam. Nisam čula od otkucaja vlastitog srca. Pružio je ruku prema mojoj...pomilovao me je. Ljudi moji, toliko pozitivne energije na jednom mjestu teško da se može osjetiti. Riječi su doista bile suvišne. Prisustvo neke nepoznate ispunjenosti nadoknadilo je svaku neizgovorenu rečenicu.

Pokušavam izbaciti misli iz glave o njegovim usnama...njemu. Govorim u sebi "saberi se"!

Sva sreća da smo ubrzo stigli pred pivnicu jer sam osjećala da mi tijelo gori kao u nekoj nepoznatoj groznici.

Otvaram vrata, izlazim ne ćekajući njega da ih otvori. Želim da me promatra, da osluškuje zvuk mojih potpetica po pločniku. Puštam nam svima vremena da se do ulaza u pivnicu saberemo.

Ovaj put je odlučno odmah sjeo kraj mene. Sva sreća da nema gužve, brzo naručujemo piće i ostajemo sami. Pokušavam ostati pribrana pokraj muškarca koji drhti, koji me silno želi. Pogledavam supruga i u njegovom pogledu tražim ono zeleno svjetlo za nastavak igre.

Dodir njegovog tijela uz moje postao je neizdrživ. Razgovora teško da se sjećam. Sjećam se trenutka kad su nam se usne spojile, kad sam htjela puno više od tog predivnog muškarca. Željela sam te tople nježne ruke na svojim grudima i bile su. Oooo da bile su na njima....mmmmm.....te ruke miluju moje grudi i pomalo ipak shvaćam da moramo stati da stvari ne izmaknu kontroli tu usred pivnice.

NEEEEE....vrištao je razum!   DAAAAAA....govorio mi je osjećaj, želim da me maziš, da spustiš te vrele usne na moje ukrućene bradavice. Pokušavam dozvati zdrav razum u glavu, ali jedino što želim je da ovo ne prestane.

"Na žalost i ovdje zatvaraju, pa moramo poći", kao kroz maglu čujem suprugov glas, "ali znam još jedno mjesto gdje ćemo se moći još malo opustiti"

Krenuli smo prema jednoj od naših prekrasnih rijeka i tamo smo se napokon mogli svi troje opustiti.

Pritom ne mislim na seks....nije ga bilo...ali ovo što je bilo mislim da ću još dugo pamtiti.

Njihove usne.....njihove ruke, bile su posvuda po meni. Sjećam se da se je suprug na trenutak odmaknuo ostavivši nas same da uživamo jedan u drugome i pazio da netko ne naiđe. Naša tijela...naše riječi....rečenice....sve se poklapalo, godilo, gorjelo...

Približio se je trenutak rastanka...svima žao i krivo, ali morali smo poći. Koračamo do auta svo troje držeći se za ruke i slušam kako mu suprug objašnjava kako će izaći iz grada. Na kraju našeg druženja hvata me bliže sebi. Oko struka...ne, malo niže. Stojimo i udišemo isti zrak.

Suprug hvata taj trenutak i fotka. Doista smo tog trenutka bili kao jedno...mirni, sa spoznajom o jednom neobičnom iskustvu doista vrijednom da se o njemu i piše....