302 Onako je kako treba biti

                    

Bezobrazno je stajala na dovratku ulaznih vrata i gledala potpuno suočena s onim što slijedi. Znajući već po pogledu zašto je došla i vidjevši joj po disanju da nije impulzivna niti je riječ o nagloj reakciji, nije se ni pomaknuo.

Nekoliko časaka trajala je u sjeni haustorskoga svjetla, a onda se ugasilo i obasjala ju je lampa iz suprotne sobe. Tad je odlučila napraviti pomak, skinuvši najprije nekakvu smiješnu kapu s čupercima posvuda, neki njezin biljeg luckaste naravi, a kosa joj se prosula po kaputu. Otkopčavala je polako to svoje omiljeno dvostruko kopčanje, znao je odmah da je ovaj put došla da bi se naplatila, ponizno je gledao i šutio jer je znao da će, ako progovori, uništiti taj njezin trenutak, ritual joj je trebao da premosti svoje strahove i kajanja.

Čudio se što ne zatvara vrata, ali naviknut na mušice i smatrajući kako si možda ostavlja put otvoren da u bilo kojem trenu može odustati, nije ništa rekao. Kaput je bacila na vješalicu, precizno, složio se preko drvena klina i prouzročio strujanje zraka, sasvim lagan vjetrić koji joj je pomaknuo pramen, a njega okrznuo po bradi. Sve je s njom uvijek bilo nabijeno, zrak se stiskao, mirisao joj je napaljenost, slatko-slankastu, pomiješanu s mirisom njezinih sapuna koje je izrađivala jer je dosada bila njezin najgori neprijatelj; bavila se koječime, najmanje zapravo sobom.

Nikad mu nije došla u hlačama, uvijek to pomisli kad je vidi. Gleda na njoj haljinu - voljela je preklope, znao je dobro zašto i nije ih smio dirati nikada, čak ni kad bi mu dopuštala da joj ponekad blago spušta ruke na grudi ili prođe od koljena bedrom - trbuh izraženiji nego inače (ovulira, zna da ovulira, napali se na taj zaključak dokraja). Kao da ga je prozrela, pogleda mu u kurac, nasmije se, ne zna je li zločesto ili nježno (katkad joj je lice šahovska ploča) izgovori svoje prve riječi i dalje stojeći na dovratku.

- Izvadi ga, odmah! - rekla je to onako kako je nekad zamišljao da joj glas zvuči kad uđe u ulogu; protrnuo je, ali nije joj dao da ga odmah slomi.

- Neću, nisi zaslužila sada.

- Izvadi ga i drži čvrsto! Gledaj me!

Nije htio popustiti, a ona se okrenula prema izlazu, svjesna da ni kaput ni kapa nisu na njoj i da to ništa ne znači. Trebao bi nešto učiniti, ali nema smjernica, nema priče, nisu dogovorili sigurnu riječ, ne zna dokle smije i što smije, stoji ukopan i osjeti navalu krvi, stisne ga jako i pomalo nesigurno protisne:

- Okreni se, slušat ću sve što kažeš, molim te. Igrao sam se, navika iz prošlosti.

Nije se okretala, ali nešto ga je gurnulo, stavio joj je ruke na ramena, oprezno, samo lagano stisnuo prstima kosti, kurac mu je bio milimetre do njezine guzice, stajao tako bez obzira na hladnoću koja je dolazila iz haustora, a ona, naježena, spustila je glavu, duboko, duboko uzdahnula, zatim mu ruku spustila na svoju guzicu, prema rubu haljine. Pustivši ga da sam uzima, zatvorila je vrata dopola, a njegova je ruka isprva oprezno, a zatim, osjetivši da iz nje lije i da je vruća (tad je shvatio da ima svoje čarape s rupom koje je voljela nositi da bi se lakše zadovoljila kad joj sijevne), snažno zgrabio. Upala mu je svojom rukom, vodila ga neko vrijeme pritom cijućući kao neka životinjica, ti zvukovi nisu mu iz nje bili poznati, ali su ga zakucavali i poželio ju je rastrgati.

Okrenula mu se, odvezala haljinu, raširila noge naslonjena na zid kraj vrata i pokazala prema dolje, znao je da je maštala kako je liže, razgovarali su o tome često, toj fantaziji u kojoj je uživala za maturbacije, doslovno je pao pod nju, bio je razoružan, nije imao nikakav otpor u sebi, nikakav moral koji ga sprječava, zabio je glavu i usisao joj klitoris sjetivši se u tom trenu kako je onda, davno, voljela da je siše, a lizanje je prepuštala odmoru, kad nije htjela svršiti.

Pogled koji je dobio za tu drskost i prisjećanje poslije će prizivati kad se bude životinjski izdrkavao u svojim momentima sjebanosti, kad je samo drkanje pomagalo da se osjeti živim. Ukopala ga je u sebe, stisnula mu bedrima obraze, zarila nokte u tjeme viknuvši tako da je odjeknulo u zgradi. Uzdrman nekim ostatkom zdravog razuma, stao je i digao se naglo, opalivši vrata u štok. Trznula se, taj udarac prostrujao je njezinim tijelom, valjda od spoznaje da nema kamo, i umjesto da se uplaši, pobjegne (radila je to već), padne na koljena i zamoli ga da joj ga stavi u usta.

Molila je, on se raspao na komadiće od te molbe, na tisuće dijelova, na sve momente kad je čekao, kad se sputavao, kad nije smio proći joj kroz kosu. Moli, na koljenima, njezina molba nije gluma da ga zadovolji (znala je kakve igrice voli), ona iskreno moli, skršenih ruku na svoja bedra, boji se posegnuti za njim, a on je nježno, najnježnije što je znao, uhvati objema rukama za lice, prsti su mu zaplovili u valove kraj uha, a zatim glavić nježno položi na usne joj i protrlja, protrlja malo jače - usta su joj se širila kao najmekša masa koju je mogao zamisliti - polako, meko, nježno, primala ga je smireno, ponizno, jezik joj obuhvati prve nabore, a on nesvjesno pomače ruke, njezinu glavu prema sebi, dopuštala mu je da bira način i jačinu, gledala je kako se polako gubi sva stvarnost iz njega, a kad je popustio stisak na njezino lice, obuhvati ga rukama oko bedara i pokrene svoju igru.

Ni tehnika ni ta mekoća u ustima joj, ni količina sline koju je tempirala, vakuum, svaka caka koju je znala i pokret koji mu je čitala i iz njega gradila taj moment, ništa ga nije toliko pozvijerilo kao njezino glasanje dok mu je pušila. Kako je mogla uživati toliko da je proizvodila zvuk kao da ona svršava, a nigdje nije bilo ni znaka pretenziji? Uvatio ju je za kosu, grublje nego što je očekivala, iznenadio je tim potezom pa je postala čvrsta i noktima mu grebala bedro, guzicu. Nije htio svršiti, ne, ovo je prilika da je ima i ne planira to propustiti. U njemu se probudio prkos i žudnja koja je graničila s devijacijom, digao ju je za kosu, obrisao svojim dlanom njezina usta i, časkom je pogledavši (kako je predivna bila, utopio bi se u njoj), skinuo rukom ostatak haljine s nje ljubeći i grizući je po vratu, prsima, trbuhu, ruke joj je izgrizao dok je glasno izdisala, pokidao i te čarapetine, nije mu trebala ni s jednim rekvizitom na sebi, digao je i odnio u krevet da je kazni za sve te godine suzdržavanja.

Tražila ga je samo da se skine i da je veže za sebe, nije shvaćao kako će se sjebati na tom krevetu i što će si učiniti, ni u onom trenu kad ju je pogledao kako prati njegovo vađenje užadi, ni u trenu kad je zavezao svoje ruke za njezine, kad mu je ispreplela čvor oko zapešća i vješto ga vezala svojim, kad je tako vezane svoje i njegove ruke sabila iza svoje glave i pogledala ga, nije znao da će si presuditi. Ona je užarena kugla, primila ga je gledajući ga u oči kao kurva, tražila je izmjene ritma, zapovijedala kršeći mu otpor, lomila ga prije samog vrhunca i nabijala se tako da ne može svršiti ni da hoće, najerala ga da moli i plače, da se spusti na njezine grudi kao dijete i u njoj pulsirajući plače i moli da ga ne pusti, da ostane, da ostavi sve što ima zbog njega koji nije htio imati ništa.

Kad bi o tome razmišljao, nije znao jer li uživala sadistički ili je plakala zajedno s njim, vidio je suze, ali kakve su bile nije mogao pojmiti, ona je potpuno sabila svu njegovu sposobnost da racionalizira. I kad ju je bičem udarao ili kad bi je pljusnuo, grubo stisnuo, govorio joj da je malena kurvica, nije imao moć, a davala se cijela, nikad ne izustivši ništa što upućuje na
njezinu prevlast ili nekakvu perfidnu osvetu za one nekad davno trenutke kad je đubre u njemu bilo jače od pameti.

Zapravo, on nije više ništa znao s njom. Došla bi povremeno, ne bi mnogo govorila, svaki put drukčija, tražila je da prekorači svoje i njezine granice, da komuniciraju samo tjelesno i ostave život postrani. Jedino što je uvijek ostalo bila je ta rečenica:

- Onako je kako treba biti i ništa više ni manje.

I rekla bi mu da ga voli, a onda otišla.