309 KAO PRINCEZA

             

Ima kraj Karlovca neko malo mjesto s polusrušenim i poluobnovljenim dvorcem na brdu i malim hotelom koji je nudio preko Crnog jajeta povoljno vikend. Prošetali smo gore, pa se popeli na kulu, na drugi kat. Tada je stigao autobus Kineza i vodič ih je postrojio točno ispod prozora kroz koji smo gledali. Osjetila sam kako mi gura leđa dolje i naslanja me na okvir, s glavom vani. Jedan Kinez mi je mahnuo sa smješkom, a zatim i ostali, slijedeći njegov pogled, dok mi je On podigao suknju na leđa. Gaćice i grudnjak po ljetu nisam s njim smjela nositi skoro nikada. Pokušala sam se malo odmaknuti od prozora, ali je vratio ruku na leđa i prikovao me na okvir i uza zid, dok se drugom rukom otkopčavao. Začas je bio u meni i počeo ga temeljito ubadati stalnim, odmjerenim ritmom. U početku je još bilo lako zadržati neutralan izraz lica prema Kinezima koji su i dalje povremeno pogledavali, valjda misleći da i ja gledam njih, nalakćena na okvir prozora. Ali s vremenom je postajalo sve teže. A potrajalo je cijelo predavanje dolje!
Tada je vodič pokazao prema meni i valjda ih pozvao u kulu. Rekla sam mu da dolaze, ali niti je popustio stisak, niti se promijenio ritam ubadanja. Dapače, dodao je još po snažni trzaj pred kraj, posljednjih dva-tri centimetra! Tako da mi se sigurno i glava trznula kada bi me pogodio bedrima svom snagom.
Panika hoće da prestane, čitav ostatak mene, već propisno uzdrmane, blizu, da ne prestane.

Tek kada sam ih čula na kružnim drvenim stepenicama između prvog i drugog kata, izvukao se iz mene i djelomično mi spustio suknjicu. Tek preko guze, možda do pola bedara. Stao je pored mene uopće ga ne spremajući, njima leđima okrenut. I dalje kao oslonjen na moja leđa gledao je kroz prozor, pridržavajući me namještenu i osiguravajući im sigurno zanimljiv pogled. Obišli su relativno mali prostor, prošli blizu nas, krenuli niz stepenice i već me ponovo nataknuo. S nešto omekšalim, ali se brzo vratio u punu formu. Već sam bila opasno blizu, toliko da ih vjerojatno uopće ne bih sama registrirala na vrijeme, kada je opet stao i pokrio mi guzu. Kada je ta posebno savjesna grupica napokon sišla, već mu je bio jedva upotrebljiv, ali ipak, raširio mi ju je s prstima obje ruke i uspio ga staviti, pa se opet brzo vratio. Do dolaska treće grupice je, što se mene tiče, završio posao i ponovio manevar. Samo što nisam baš sigurna da sam uspjela biti posve mirnih nogu, dok su prolazili. Između njih i četvrte grupice nisam uspjela ponovo. Za dlaku. Mada su ubodi postali grozničavi i sa sve manje kontrole me lijepili uz kameni zid. Tada mi je dopustio da se uspravim i čvrsto stisnutim bedrima zaustavim da mi sve ne iscuri niz noge njima naočigled. Još ih je nekoliko grupica prošlo, dok smo stajali uz prozor i blesavo se smiješili, a zatim su se za dvadesetak minuta ukrcali u bus i otišli.
Čim je čuo motor njihova autobusa, okrenuo me k sebi, pohotno me poljubio i pogurao na koljena ispred sebe. Bez riječi. Spustio mi je bretele s ramena i majicu s grudi.
Volim te gledati golu odavde!
Zatim je polagano raspustio remen, te sasvim raskopčao i malo spustio hlače. Zaljuljao se sjajan, polupodignut i još jako mirišeći na mene, tik ispred mene, a on me primio za bradu i usmjerio mi pogled gore, ka svom.
Nisam završio!

(Ma nemoj, kao da nisam već shvatila što slijedi....)
Pokretao se sasvim polagano, opušteno i puno pliće kroz moje stisnute usne i niz jezik. Jedva do pola, odmjereno i brzo mi rastući u ustima. Povremeno tražeći pogledom moj pogled, puna usta i grudi, povremeno zaneseno sklapajući oči. Ali dugo, da su me već zaboljela gola koljena na grubom drvetu. Skoro jednako mirno sve dok nisam na usnama osjetila pokret nagore, kao da je poskočio. I širenje vena. A odmah zatim i snažno strujanje. I vidjela kako mu se još širi, napinje, u korjenu. Tada mi je čvršće stegnuo glavu s obje ruke i gurnuo mi ga nemilosrdno sve do vrućih jaja, koja su također poskočila sasvim gore. Skroz niz nepce. U grlo. Jednom, dva, tri, četiri puta...samo ga malo izvlačeći između i sa sve većim razmakom, zgrčenih bedara za koje sam se držala i ne popuštajući čelični stisak ruku. Taman da na brzinu jedva stignem progutati prethodni val. Nije niti primjetio prvih nekoliko suza koje su mi se nehotice počele kotrljati niz obraz zbog nedostatka zraka....jer kao da ga uopće nije želio izvući nakon posljednje obilne porcije koju sam primila, nego je, pulsirajući i dalje, te uz drhtanje cijelog tijela, ostao duboko zaboden malo predugo. Popustio je stisak ruku tek shvativši da pokušavam povući glavu samo toliko da mu ga mogu natenane isisati do posljednje kapi. Čvrsto mu u ruci držeći sve opuštenija jaja.
Ako vas put slučajno nanese tamo, možda ćete i danas na podu drugog kata, blizu prozora sa sjeverne (mislim) strane naći tamniju mrlju gdje sam klečala.